Napisala je samo roman "Orkanski visovi" i njime dostigla vrhunac književnosti

Na današnji dan prije 175 godina, 19. prosinca 1848. u engleskom Haworthu preminula je Emily Jane Brontë, autorica proslavljenog romana "Orkanski visovi".

Njezin jedini roman, o tragičnim odnosima dviju yorkširskih obitelji, obilježenim strastvenom, mističnom i morbidnom ljubavlju protagonista, jedno je od središnjih djela engleske viktorijanske književnosti.

Emily Brontë rođena je 30. srpnja 1818. godine u Thortonu, podrijetlom je iz mnogobrojne, skromne obitelji župnika u engleskoj grofoviji Yorkshire, sestra je književnica Charlotte, Anne te slikara i pjesnika Branwella (1817–1848); zarana ostavši bez majke povjereni su brizi tetke.

Samozatajna i povučena, školovala se uglavnom kod kuće, izuzev kratkotrajnih boravaka u internatima u Cowan Bridgeu i Mirfieldu, te u Bruxellesu, gdje je učila jezike.

U Haworthu, gdje je ostala do kraja života (poput sestre Anne i brata umrla je od tuberkuloze), radila je neko vrijeme kao učiteljica, a 1846., pod pseudonimom Ellis Bell, sa sestrama je objavila zbirku poezije Pjesme Currera, Ellisa i Actona Bella (Poems by Currer, Ellis and Acton Bell), u kojoj se izdvaja njezina 21 pjesma.

Orkanski visovi

Pod istim je pseudonimom u prosincu 1847. objavila roman Orkanski visovi (Wuthering Heights), u višesveščanom izdanju s Anneinim romanom Agnes Grey, u kojem se na nizu motivskih opreka, prožetih simbolizmom, pripovijeda o dvjema yorkširskim obiteljima na prijelazu iz XVIII. u XIX. st. – odmjerenim i civiliziranim Lintonima, vlasnicima otmjena imanja Thrushcross Grange, te divljim i neobuzdanim Earnshawima sa susjednoga posjeda Orkanski visovi, smještenoga na negostoljubivom, vjetrovitom dijelu lokalnih vriština – usudu kojih je pridonijela silovita, no osujećena ljubav Catherine Earnshaw i byronovskoga junaka, posvojenika njezina oca, došljaka Heathcliffa.

Opreke se očituju i u oblikovnim postupcima, oslonjenima o nasuprotne konvencije romantizma i realizma: osjećajnosti i žudnji glavnih likova, koje često zalaze u krajnosti, te elementima fantastike (motivi snova, sablasti i priviđenja), karakterističnima za romantičku književnost i gotički roman, suprotstavljaju se tipično realistički, činjenični iskazi osobito dvaju pripovjedača, naratorice središnje priče Nelly Dean, domaćice nekadašnjeg imanja Lintonovih i svojedobno sluškinje Earnshawa, te okvirnoga naratora Lockwooda, zakupnika Thrushcross Grangea.

Protutežu romantičkim motivima iracionalnoga pruža naglašena socijalna dimenzija djela, koja, karakteristično za viktorijanske romane, upućuje na napetosti između privilegiranih pripadnika društva i heathcliffovskih "drugih", rasno i klasno diskriminiranih, "bespovijesnih" pridošlica rušilačkoga potencijala.

Ključna je značajka romana narativna složenost, pomno osmišljena struktura, obilježena okvirnom kompozicijom, prepletanjem višestrukih pripovjedača, njihovih glasova i perspektiva, umješnom izmjenom prošloga i sadašnjega vremena te namjernim, za čitaoca zbunjujućim ponavljanjima događaja i imena, čime se dočarava kružna struktura te prostorom i naslovom već naznačena vrtložnost "orkanskih" osjećaja junaka.

Recepcija i utjecaji

Za razliku od sestre Charlotte, tijekom života nije postigla značajan uspjeh: kritika joj nije zapazila pjesme, dok je romanu zamjerila pretjeranu žudnju likova, morbidnost teme i demonsku karakterizaciju Heathcliffa.

Unatoč prvotno slabom prijemu, "Orkanski visovi" danas se drže jednim od najvažnijih romana engleske književnosti, te su raznovrsno tumačeni – pojedini kritičari smatraju ga sociološkim romanom (Frank Raymond Leavis, Arnold Kettle), ontološkom psihodramom (Leo Bersani) i proširenom bajkom (Eliot Gose), Northrop Frye definira ga kao tipični primjer žanra romanse, dok se među feminističkom kritikom drži razvojnim romanom o ženi (Q. D. Leavis, Helen Moglen, Carolyn Heilbrun) te svojevrsnim feminističkim dijalogom s Izgubljenim rajem Johna Miltona (Sandra Gilbert i Susan Gubar, Stevie Davies).

Od mnogih audiovizualnih adaptacija romana ističu se filmovi Williama Wylera (1939), Luisa Buñuela (Ponori strasti – Abismos de pasión, 1954), Jacquesa Rivettea (Orkan – Hurlevent, 1985), Yoshishige Yoshide (1988), Carlosa Siguion-Reyne (Čekat ću te na nebu – Hihintayin kita sa langit, 1991), Petera Kosminskog (1992) i Andree Arnold (2011), te BBC-jeva miniserija (1978).

Izdvajaju se i glazbeno-scenske prerade: opere Bernarda Herrmanna (1951., izvedena u kraćoj verziji 1982. te u cijelosti 2011) i Carlislea Floyda (1958) te mjuzikli Bernarda J. Taylora (1992) i Cliffa Richarda (Heatchliff, 1996). (Izvor: Hrvatska enciklopedija)