Mostarska književnica velikog srca: Puno možemo naučiti od djece

Mostarska književnica Sonja Jurić svojim slikovnicama već godinama uveseljava najmlađu čitateljsku populaciju. No u njezinom opusu se mogu naći djela i za one starije. Do sada ova književnica je objavila dvije knjige pjesama, sedam slikovnica i knjigu priča za djecu. Dakle, ukupno deset naslova. Surađivala je i s časopisima u BiH i Hrvatskoj u kojima je objavljivala poeziju, ali i prikaze knjiga i kritike. Neke od njenih pjesama su uvrštene u zbornike i antologije, a pjesme i priče su prevođene na: engleski, njemački, talijanski, slovenski i makedonski jezik.

„Već šest godina objavljujem priče u Cvitku, listu za sretno djetinjstvo. Populacija koja čita Cvitak su djeca u dobi od šest do jedanaest godina pa sam nekako za taj uzrast i počela aktivnije pripremati štivo, objavljivati slikovnice, knjige za djecu. Sve što sam dosada uradila za djecu uistinu me obogatilo kao osobu i mogu reći da sam sretna što se bavim ovim poslom“, rekla je u intervjuu za Bljesak.info Sonja Jurić.

- Odakle crpite inspiraciju?

Što se tiče inspiracije nema nekog posebnog pravila; ponekad napišem nekoliko priča za jedan dan, onda naiđe period pa ne pišem ništa. Može me potaknuti neki detalj, neka svakodnevna situacija ili sjećanje na djetinjstvo pa to uobličim u priču, pjesmu ili igrokaz.

Ipak, moram istaknuti kako me na pisanje najviše potakne druženje s djecom. Prošle godine sam imala priliku biti gošća po mostarskim školama, a i šire, također sam bila gošća i u vrtićima. Osim iskrenog smijeha i igre, u radu s djecom uvijek doživite onu iskrenost i bezrazložnu radost koja uljepša dan i motivira na pisanje.

- Pišete također i poeziju, što Vam je draže?

Pišem poeziju, objavila sam dvije knjige pjesama i teško je reći što mi je draže pisati. Na svoj način oba žanra su izazov. I potreba da se nešto iskaže. Ako već moram odabrati, onda s puno više radosti pišem za djecu, neovisno jesu li to priče ili pjesme.

- Je li odgovornost veća kada se piše za najmanje?

Kad pišete za djecu trebate imati odgovornost za svaku riječ (rečenicu, cijeli tekst). Posebno treba obratiti pozornost na dob djeteta i njegov psihološki razvoj, te sukladno tomu ponuditi priču/pjesmu koja će biti zanimljiva, poučna i edukativna. Također je bitno da se kod djece izazove neka emocija, suosjećanje s glavnim likom, uživljavanje u sličnu situaciju ili pak potaknuti djecu na razmišljanje o svijetu koji nas okružuje i ljudima s kojima se svakodnevno susrećemo.

Ja sam u svojim pričama, koje govore o svakodnevnim životnim situacijama, znala ukazati na djecu s autizmom, na osobe koje su slijepe i kako izgleda njihov dan, kako ih okolina doživljava, pisala sam o djevojčici čiji su roditelji siromašni i koja se srami svoga oca jer joj ne može priuštiti materijalna dobra koja imaju njezini vršnjaci, pisala sam i o modernoj tehnologiji koja ima prednosti i nedostatke (nedostatci su jer se ljudi međusobno udaljavaju, obitelji nemaju komunikaciju jer svi komuniciraju preko Facebooka), često ukazujem na važnost prijateljstva i solidarnosti među djecom.

Ne znam koliko će odjeka imati sve ovo što pišem i radim, ali ako sam dala barem mali doprinos, mogu reći da sam ispunila svoj poziv.

- Koliko je teško pisati priče za djecu, s obzirom na edukativnu ulogu? 

Nije mi teško pisati za djecu, uvijek kažem da je lijepo pisati za djecu, ukazati im na neke situacije i probleme s kojima se svakodnevno susreću, potaknuti ih da budu bolji, naučiti ih nečemu kroz literaturu općenito. Kroz literaturu se odgajamo, oblikujemo svoje misli i način razmišljanja, razvijamo inteligenciju, kako onu racionalnu tako i emocionalnu.

- Je li mladima u vremenu moderne tehnologije, kada sve mlađe generacije postaju opsjednute tehnologijom teško stvoriti naviku čitanja knjige?

Istina je da su igrice na kompjutorima, razne društvene mreže i obilje TV kanala okupirale male dječje glave. Istina je da djeca manje vremena provode u prirodi, u trčanju, sportu, druženju na igralištima, izletima… kako smo mi provodili vrijeme dok smo bili djeca.

Svjedoci smo komentara „kako današnja djeca ne žele čitati“. Smatram da djeci treba prići na drugačiji način, približiti im knjigu i zainteresirati ih za neku temu, neki problem koji se obrađuje u knjizi. Nakon višegodišnjih susreta s djecom po školama mogu slobodno reći da djeca čitaju i vole knjige i da je bitan način kako im se pristupa.

- Je li teško naći sponzora za izdavanje slikovnice?

Svi znamo da je u društvu teška financijska situacija, ali uvijek se mogu izdvojiti sredstva i za humanitarne projekte; to mogu reći na temelju svog iskustva jer sam od osam naslova za djecu koje sam dosada objavila četiri darovala u humanitarne svrhe.

Zahvalna sam svima koji su podržali moje projekte, sada ne bih nabrajala sve institucije i poduzeća, ali napominjem da sam na kraju svake svoje knjige zahvalila onima koji su pomogli objavljivanje.

Često dajte prihod od prodaje slikovnica u humanitarne svrhe, to je jedna vrlo lijepa gesta. Nedostaje li humanosti u današnjem svijetu?

Imala sam želju da kao dječji pisac uradim nešto korisno za djecu koja žive na jednoj margini u našem društvu, a to su djeca s posebnim potrebama i djeca bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Slikovnicu pod nazivom Suncokret pognute glave sam posvetila djeci s posebnim potrebama, sav prihod od prodaje je išao za kupnju specijaliziranog automobila za Osnovnu školu u Mostaru.

Knjigu priča Proljeće opet dolijeće posvetila sam djeci Majčina sela u Međugorju, a slikovnicu More, nebo i zvijezde koja je objavljena nedavno, povodom Svjetskoga dana slijepih i slabovidnih osoba posvetila sam devetogodišnjem dječaku Davidu Matiću iz Stoca. I ovu najnoviju slikovnicu koju sam nedavno objavila (Kako je Denis postao štediša) darovala sam Domu za djecu s poteškoćama u tjelesnom ili psihičkom razvoju „Marija naša nada“ u Širokome Brijegu.

Smatram da ima humanih ljudi koji uistinu žele pomoći i pomažu kad su u pitanju ovakve i slične akcije. Također smatram da svi mi možemo dati svoj doprinos kao pojedinci, nije bitno koliki je to iznos, bitno je da dar od srca. Tako često i kažu djeca: „Kad se male ruke slože, sve se može“. Puno, baš puno možemo naučiti od djece.

- Što je za Vas znači pisanje, a i čitanje knjiga?

Čitanje je vještina koja se razvija od djetinjstva, čitanjem se kako sam već spomenula, obogaćujemo i formiramo svoje stavove i mišljenja. Dobra literatura služi za odgoj djece, otvara neke nove horizonte i svjetove, otvara prostor za maštu i kreativnost, daje širinu i obogaćuje onu unutarnju dimenziju čovjeka.

Pisanje je opet potreba da se nešto iskaže, zabilježi, potreba čovjeka da u tim napisanim redcima zauvijek ostavi nešto što je bilo i postojalo u našim životima, i čega možda više neće biti. Pisanje je ponekad i čovjekov bunt protiv prolaznosti.

Slikovnica objavljena povodom Svjetskoga dana slijepih i slabovidnih osoba koju je Sonja posvetila devetogodišnjem dječaku Davidu Matiću iz Stoca.

- Postoji li razlika u odnosu prema knjizi iz vremena Vašeg djetinjstva i danas?

Što se tiče čitanja, ne mislim da se puno toga promijenilo otkad sam bila dijete. Možda danas djeca imaju na raspolaganju više naslova, dostupne su im knjige na sve moguće načine (narudžbe preko Interneta i sl.), također mogu čitati knjige i u digitalnoj verziji.

Razlika je, rekla bih, samo u tehničkom napretku. Mi smo imali samo knjižare i knjižnice koje su, moram priznati, bile odlično opskrbljene. Često smo kupovali knjige za rođendane (i ploče, kojih danas nažalost nema u prodaji), puno čitali, razmjenjivali knjige međusobno, pa i romane, odlazili u kina pa uspoređivali filmove i knjige na temelju kojih je sniman film. I danas djeca isto (ili slično) rade, kad je u pitanju Harry Potter, Gospodar prstenova, Avatar…

Često posjetim Interliber koji se baš nekako u ovo doba godine i upriliči na zagrebačkom velesajmu. Uvijek me obraduje tolika zainteresiranost djece, ali odraslih za knjige.