Karlo Štajner, čovjek kojemu je komunizam uzeo sve, a on mu oprostio

Hrvatski književnik Karlo Štajner, autor knjige "7000 dana u Sibiru", rođen je na današnji dan, 15. siječnja 1902. godine u Beču.

Štajner se u rodnom gradu pridružio komunističkoj omladini Austrije, ali je emigrirao u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca 1922. godine, po nalogu Mlade komunističke internacionale da pomogne novoosnovanoj Komunističkoj partiji Jugoslavije.

Nakon što je 1931. godine policija pretražila ilegalnu komunističku tiskaru u Zagrebu, pobjegao je iz Jugoslavije, posjećujući Pariz, Beč i Berlin, prije nego što se 1932. konačno nastanio u Sovjetskom Savezu, gdje je radio u Kominterninoj tiskari u Moskvi.

Tijekom Velike čistke 1936. godine Štajner je uhićen i sljedećih 17 godina proveo je u zatvorima i gulazima, a još tri godine u egzilu u Sibiru.

Pušten je 1956. nakon rehabilitacije, a vratio se u Jugoslaviju. Ostatak života proveo je u Zagrebu sa suprugom Sonjom, s kojom se vjenčao u Moskvi 1930-ih.

Velika čistka

Velika čistka u SSSR-u od 1936. do 1938. bio je period u kojem je, kako se to voli kazati, komunist komunistu bio vuk.

Jedan od najvećih progona komunista u cijelom 20. stoljeću (ako izuzmemo nacističku Njemačku) nije se dogodio u McCarthyjevoj Americi, već u staljinističkoj eri SSSR-a.

Među nastradalima u cijelom besmislenom događaju bio je i Karlo Štajner, koji je 30-ih godina imao tu nesreću da živi u Sovjetskom Savezu, bude žrtva „Kategorije 2“ (žargonski naziv među sovjetskim birokratima za kaznu u gulagu; Kategorija 1 je bila naravno streljanje) i koji je nakon preživljavanja cijelog iskustva ostavio sljedeću autobiografsku trilogiju: 7000 dana u Sibiru, Povratak iz Gulaga te Ruka iz groba.

U SSSR-u se Štajner upoznao sa suprugom Sonjom, koja je s njim zatrudnjela. Život se učinio kao iz bajke... Ali onda je NKVD pokucao na vrata, usred noći.

Štajnera hapse, prevoze u Lubjanku (Moskovski zatvor koji je bio uvertira za Gulag) u mljekarskom kamionu kako Moskovljani ne bi imali osjećaj da NKVD uopće postoji, odvode na suđenje koje je trajalo točno 10 minuta i na kojemu je proglašen krivim po svim točkama optužnice (sve su se vrtile oko toga da je agent nacističkog Gestapa koji radi na rušenju sovjetskog režima), te osuđen na deset godina izleta u egzotične krajeve Sibira s rekreativnim radom.

Ruskinja Sonja Štajner rodit će kćer, koju otac nikada neće vidjeti. Djevojčica će uskoro umrijeti od bijede i neishranjenosti. Jedino njihovo dijete.

Sonja će biti zlostavljana i progonjena kao žena narodnog neprijatelja, ali muža se neće odreći. Nije ga ostavila ni nakon što godinama od njega nije bilo vijesti, ni nakon što je povjerovala da je mrtav.

Nakon što je Šteiner odgulio sedam godina, kazna mu je bila produžena na sedamnaest godina. 

Produženje kazne

Njegova najpoznatija knjiga, 7000 dana u Sibiru, pripovijest je cjelokupnog iskustva od noći kad je bio uhapšen pa sve do dana kad mu je bilo dopušteno da se vrati u Jugoslaviju.

Odslužio je sveukupno sedamnaest godina u Gulagu (i to većinom u onom najzloglasnijem, Norilsku) i još tri u progonstvu u nekom selu u Sibiru, pošto bivšim logorašima nije bilo dopušteno naseliti se negdje gdje vrijedi živjeti.

Štajner je proputovao u svojem zatočeništvu praktički cijelu ledenu periferiju SSSR-a, zaista je bio žrtvom jednog ludog izleta. Između ostalog, boravio je neko vrijeme i na otočiću u blizini Sjevernog pola koji se zvao Kjem.

Ime je Kjem dobio, Štajner pripovijeda, tako da je ruski car Petar Veliki tražio od svojih slugu da jednog čovjeka odvedu u progonstvo, pa je, upitan gdje da ga odvedu, rekao „K jebenij materi“. Njegovi su sluge odveli nesretnika na neki neimenovani otočić, sada Kjem, koji je i u Staljinovo doba nastavio biti zatvor.

Čitajući 7000 dana možete dobiti dobar uvid u zatvorske/logorske kulture, pošto je to Štajner možda najtemeljitije obuhvatio; kako su se logoraši zabavljali (smišljali su i pjevali pjesme u kojima su psovali majku što ih je rodila), kakvim su malim razonodama ublažavali napornu praksu logoroskog života, pa čak i kakav su interni žargon osmislili; paraša je bio naziv za kantu u koju su obavljali veliku nuždu, kipjatok je bio „kava“ od vode i ugljena koju su pili, urki su bili zatočenici Gulaga koji su zapravo bili nekakvi zločinci, poput ubojica ili silovatelja, suki (ujedno i ruski naziv za promiskuitetne žene) su bili zatočenici koji su se slizali sa stražom u Gulazima, i tako dalje, piše Ziher.hr.

Urki i suki su također često bili jedne te iste osobe; ubojice i ostali zločinci su u Gulagu najčešće bili u dobrim odnosima sa stražarima, što je doprinosilo cjelokupnoj atmosferi užasa. 

Rehabilitacija i povratak

Nakon što je Staljin umro, Tito je 1956. zatražio Hruščova informacije o svim jugoslavenskim komunistima koji su nestali u velikoj Čistki.

Hruščov je otkrio da su Štajner i još šačica drugih još uvijek živi te ih je poslao natrag u Jugoslaviju. Odnosno, pustio ih je da se vrate, nije nitko od njih teška srca odlazio iz SSSR-a nakon svega što su prošli.

Štajner je u Jugoslaviji postao slavan. Vratio se zajedno sa svojom suprugom Sonjom koja ga je cijelih dvadest godina odano čekala, zbog čega su ih jednom usporedili s Odisejem i Penelopom, te je napisao memoare koji su u jednoj državi koja je svojedobno raskinula sa staljinističkim SSSR-om prošli izvanredno dobro.

Štajner je “7000 dana u Sibiru” dovršio još 1958, ali bez Josipa Broza Tita knjiga nikad ne bi bila objavljena. Godine 1971. Štajner je nakon niza peripetija i pokušaja jugoslavenskih komunističkih moćnika da se to djelo uništi, uspio objaviti svoju epohalnu knjigu memoara.

Doživjela je veliki uspjeh i izvanredan publicitet u Jugoslaviji i inozemstvu. 1980-tih tiskana je u 24 izdanja na mnogim jezicima i prodana u 760.000 primjeraka.

Pet godina kasnije izlazi Kišova “Grobnica za Borisa Davidoviča”, i u njoj priča “Magijsko kruženje karata”, posvećena Karlu Štajneru.

Ostao vjeran ideji komunizma

Nije Štajner nikada napustio komunističke ideale; kada bi ga upitali kako je moguće da je nakon iskustva Gulaga i dalje komunist, odgovorio bi naprosto da Gulag nije poljuljao njegovu vjeru u – čovjeka.

Zanimljivo, Karlo Štajner je prezirao Aleksandra Soljženjicina. Nije bio impresioniran njegovim “Arhipelagom Gulag”. Solženjicin je u logoru bio kratko, u blizini Moskve, a ne u Sibiru. Ali, Štajner ga je prezirao zbog njegova antikomunizma.

Štajner je umro u Zagrebu 1. ožujka 1992. godine, odnosno doživio je pad svih socijalističkih režima. Nažalost, njegovi dojmovi o svemu tome nisu poznati.

Prema vlastitoj autoidentifikaciji, Karlo Štajner je do kraja života ostao jugoslavenski komunist. Njegov život još jednom snažno postavlja pitanje vrijedi li za ideale ginuti? A na svakome je da sam pronađe odgovor...