Kaplan: Književnost se treba ponizno baviti 'malim stvarima'

''Moja ratna trauma je vjerojatno mnogo veća nego što sam to ja spreman priznati sebi. Kao sedmogodišnjaka su me naprasno iščupali iz života, strpali u logor pa prognali u jedno malo mjestašce na koje je godinama svakodnevno padala kiša granata. I dan-danas, kad neko zazviždi ja pođem da se bacim na zemlju. Međutim, ta moja trauma je važna samo meni i mislim da nemam pravo s njom teretiti bilo koga – osim, naravno, ako bih je uspio pretočiti u književnost'', kaže stolački književnik Almin Kaplan u intervjuu za portal Forum.tm, prvi intervju za neki medij u Hrvatskoj.

Pisac koji neće ovisiti od interesa publike

Josip Mlakić Almina Kaplana smatra „najnadarenijim proznim piscem mlađe generacije u BiH”, a pjesnik Srđan Sekulić nekim tko je „dosljedno zamijenio Mirka Kovača u našoj književnosti“.

Miljenko Jergović za ovog stolačkog pjesnika i prozaika kaže da je „tih i precizan pisac, jedan od onih koji su istodobno i kovačevskog i kiševskog roda, toliko tih da su ga rado i spremno prečuli i previdjeli, pa ga onda nisu ni čitali. Za Almina Kaplana to, međutim, nije ni važno. On je pisac koji neće ovisiti od interesa publike, od telala i od telalbaša, koji će, prolazeći čaršijom, oglašavati tko je ove godine naš najbolji književnik".

Nakon romana „Trganje“, koji je prošao, kako piše Forum, ispod radara takozvane javnosti i samozvanih kulturnih krugova, roman „Meho“ je privukao veliku pozornost.

Kaplan kaže kako je ''pisao i pričao priče onako kako je u datom trenutku osjetio da one trebaju biti napisane odnosno ispričane''.

Nije lako pisati o ratu

''Sad kad gledam na ta dva romana, budem zadovoljan da su se stvari posložile baš tako: da sam prvi roman napisao iz vizure dječaka i da je to roman o dolasku rata, a drugi roman da je priča o sredovječnom veteranu i da se dešava u mirnodopsko vrijeme. To je možda tako jer se ne usuđujem o nekim stvarima govoriti izravno. Pogotovo ne o ratu u kojem sam bio dječak i s čijim su se dječaštvom poigrali tadašnji odrasli i od mene napravili mrzovoljno i nesretno stvorenje. Mislim da s mojim ratnim iskustvima ja još nisam na čisto. Ta priča u meni još nije dovoljno probavljena da bih se s njom mogao uspješno pozabaviti. I to je tek jedan od razloga zašto je rat ostao između moja dva romana i zašto te dvije priče nisu moja ratna iskustva. Drugi razlog je taj što ja vjerujem da se književnost treba ponizno baviti „malim stvarima“ i što sam uvjerenja da baš u tim „malim stvarima“ ima mnogo više života nego u onim „velikim“. A rat je velika i glomazna stvar i o njemu nije lako pisati. Možda to pokušam u nekoj od narednih knjiga. S tim da neću ništa planirati već ću pustiti da se stvari poslože same'', rekao je Kaplan Forumu.

S poezijom stvari stoje drugačije

Kaže kako i dalje piše poeziju jednako kao i prozu te da ima dovršenu knjigu pjesama ali da nije našao prikladan prostor da je nekome od izdavača i ponudi.

''S poezijom stvari stoje drugačije nego s prozom. Izdavači od poezije bježe jer je slabo ko čita... I to je tužno i ponižavajuće. Pjesnici su često prisiljeni (da bi preživjeli) prijeći iz poezije u prozu. Nekad više vremena treba da bi se napisala pjesma nego priča ili čak roman. Količina teksta nije bitna – bitno je ono što taj tekst proizvodi kod čitatelja. Poezija je tu mnogo efektivnija i žao mi je što je ljudi malo čitaju. Meni je dragocjeno iskustvo pisanja proze: pišući prozu postao sam stroži prema svojoj poeziji i sad mi je mnogo teže odlučiti se objaviti novu pjesmu ili već knjigu pjesama'', rekao je.

Neprijatelj Bošnjaka

Forum ističe kako je u romanu ''Meho'' džemat – najmanja organizacijska jedinica muslimana – prikazan i kao osnovna kancerogena ćelija društva, a Kaplan navodi kako su džemati u BiH u službi određenih političkih stranka i bave se stvarima kojima se ne bi trebali baviti.

''Kroz džemate se vrbuje ljude da glasaju i da zaokružuju na listama određene političare. Strašno je to koliko su boga i religiju podčinili interesima ljudi okupljenih oko određenih političkih stranaka. I tužno koliko je to sve ljudima normalno. Stradanje bošnjačkog naroda se nastavlja i traje evo decenijama nakon rata. S tim da neprijatelj Bošnjaka nije ni Dodik ni Čović već oni političari za koje oni uporno glasaju. Sistemski i institucionalno taj se narod unazađuje: težeći „tradicionalnim vrijednostima“ udaljava se od elementarnih naučnih stajališta bez kojih je nemoguće egzistirati u suvremenom dobu na europskom kontinentu. Dugoročno – to je jako, jako loše'', kaže Kaplan.

Uloga Mostara

Između ostalog, ističe kako je današnja poezija raznolika a da su ''najbučniji pjesnici koji se traljavo odnose prema jeziku i koji uopće nisu svjesni pjesme koju pišu''.

''Takvih je, nažalost, najviše. Takvi su, što je jako zabrinjavajuće, preplavili i medijski prostor i od njihove galame često ni ne čujemo prave i istinske pjesnike, one što su potpuno uronjeni u jezik i koji poeziju žive. Prednost se daje populistima koji umiju pisati dosjetke i ponekad biti smiješni. Ili onima koji umiju kapitalizirati tuđu tragediju i praviti se da ridaju nad tuđom nesrećom dok ih ustvari u grudima guši edematozni njihov ego. I na oči im nagoni krupne suze'', naveo je.

Kaplan kaže kako je u BiH jako mnogo odličnih mladih pisaca ali i istaknuo ulogu Mostara za regionalnu književnu scenu.

''Mostar je jako važan u kontekstu regionalne književne scene, s mnogo važnih imena. Ovdje ću spomenuti tek dvije knjige, tačnije dva rukopisa koja upravo čitam. Prvi je još nedovršeni rukopis poezije Igora Borozana iz Stoca. Oduševljen sam poezijom tog autora i jedva čekam da bude dovršena. Onda čitam sjajnu zbirku pjesama Berislava Juriča koja treba uskoro da izađe u Mostaru'', rekao je Kaplan.