Kad čovjek prenoći u Mostaru, nije zvuk ono što ga probudi ujutro, nego svjetlost
Ivo Andrić je umro 13. ožujka 1975. godine u Beogradu, a dan nakon smrti je kremiran i sahranjen u Aleji velikana na beogradskom Novom groblju. Andrićevi posmrtni ostaci su na nekoliko sati bili izloženi u Skupštini Beograda, uz počasne straže umjetnika, studenata i drugih.
Od Andrića se na beogradskom Novom groblju oprostio glumac Ljuba Tadić, čitajući dijelove iz piščevih zapisa "Staze": "...Tako, po nekoliko puta u danu, koristeći svako zatišje u životu oko sebe, svaki predah u razgovoru, ja sam prelazio po jedan deo toga puta sa koga nikad nije trebalo ni silaziti. I tako ću do kraja života, neviđeno i potajno, ipak preći suđenu dužinu višegradske staze. A tada će se sa koncem života prekinuti i ona. Izgubiće se tamo gde završavaju sve staze, gde nestaje puteva i bespuća, gde nema više hoda ni napora, gde će se svi zemaljski drumovi smrsiti u besmisleno klupko i sagoreti, kao iskra spasenja, u našim očima koje se i same gase, jer su nas dovele do cilja i istine."
Inače, Andrić je rođen u Travniku, a u Muzeju Rodna kuća Ive Andrića u Travniku nalazi se izvod iz matične knjige krštenih Crkve sv. Ivana Krstitelja u kojem je upisano da je 9. listopada 1892. godine rođen Ivan Andrić, sin Antuna Andrića i Katarine Pejić.
Kad su mu bile dvije godine, nakon smrti oca, majka je zbog izuzetnog siromaštva bila prisiljena sina poslati na staranje u Višegrad kod rođaka Ane i Ivana Matovšika. Andrić u Višegradu završava osnovnu školu, a zatim srednju školu. Veliku gimnaziju (danas Prva gimnazija) završava u Sarajevu živeći s majkom na Bistriku, u tipičnoj sarajevskoj mahali, da bi studij filozofije, povijesti i filologije završio u Zagrebu, Beču i Krakovu...
Doktorsku disertaciju odbranio je na Unverzitetu u Grazu. Tema njegove disertacije je "Razvoj duhovnog života u Bosni pod utjecajem turske vladavine", napisana je na njemačkom jeziku, a sam Andrić za života nikad nije dozvolio da se ona prevede te je prvi prijevod objavljen posthumno 1982. godine.
''Na Drini ćuprija'', ''Travnička hronika'', ''Prokleta Avlija'', ''Gospođica'', samo su neka od djela koja su ''izašla iz pera'' ovog nobelovca.
Za svoja djela dobio je mnoga priznanja, osim Nobelove nagrade 1961., dobio je počasne doktorate na sveučilištima u Sarajevu, Beogradu i Krakovu, odlikovanja poput zapovjedničkog križa Obnovljene Poljske i Velikog časnika Legije časti.
Također, dobio je Zlatnu plaketu grada Kruševca 1971., te Zlatnu plaketu grada Mostara 1973. Mostarci su ovom književniku, također, odali počast smjestivši njegov kip u Park nobelovaca koji je otvoren prije nekoliko godina.
Svjetlost me je dočekala pri dolasku u Mostar, pratila za vrijeme mog boravka od jutra do večeri, a docnije, po odlasku, ostajala u meni kao glavna karakteristika moga sjećanja na Mostar.
Uvijek mi se činilo da je to što sija nad ovim od prirode povlastenim gradom, što se prožima sve u njemu, neka naročita svijetlost, izuzetna po jačini i kakvoći. Uvijek sam mislio da sa njom mora da ulaze u čoveka ljubav za život, hrabrost i vedrina, smisao za mjeru i stvaralački rad.
Nikad se dovoljno nisam mogao nagledati te svjetlosti, iako sam je sretao svuda.Nje ima u smijehu ovih ljudi i jasnim samoglasnicima njihovog govora, na licima mladića i djevojaka u pred večernjoj šetnji.Ona se prelama kao zlatan, nemiran odblesak u časi mostarske žilavke, živi kao sabijena snaga i slast u ovim breskvama i trešnjama.Ona se krije u sjenovitoj, hladnoj vodi Radobolje.
Po njoj je Neretva najsvetlija naša rijeka, po njoj i sam goli krš okolnih brda ima neku stihijsku veličini.
ZAPIS O MOSTARU
Ivo Andric; 1946.
