Razgovor s Ines Kajić Bubalo o romanu koji živi Mostar: Svi moji likovi su glavni

''Krojačica nije autobiografski roman, niti je to priča o mojoj majci, iako me to mnogi pitaju jer je to zanimanje i moje majke. To je isključivo roman o gradu Mostaru'', govori Ines Kajić Bubalo, koja će u petak, 2. kolovoza, u svom gradu predstaviti roman koji Mostar, od početka do kraja, stavlja u samo središte zbivanja.

Kroz razdoblje od jednog stoljeća, Ines priča o gradu kroz prizmu njegovih pisaca i pjesnika kao i običnih malih ljudi koji su živjeli i disali upravo za Mostar. U razgovoru za Bljesak.info, uoči same promocije koja će se održati u 20 sati u spomen kući Svetozara Ćorovića, autorica govori tko su ti likovi čije živote kroji, zašto je njezin autorski prvijenac i priča o ženama u umjetnosti te otkriva kako je ''Krojačica'' poklon njezinom gradu jer za nju nema ljepšeg ni boljeg.

Bljesak.info: U romanu si obuhvatila vremenski period Mostara od oko 100 godina, s naglaskom na vrijeme posljednjeg rata i vrijeme neposredno nakon Prvog svjetskog rata. Priče su to koje su kako govoriš bile na dohvat svima, no i dalje su, sve do pojave Krojačice stajale neispričane. Tko su likovi koje nam donosiš?
KAJIĆ-BUBALO: Uronila sam duboko u prošlost, zagrebala po prašini i strpljivo ispreplela životne priče Alekse Šantića kroz prijateljstvo sa Osmanom Đikićem. Svi moji likovi u romanu su glavni, teško se može reći da ima sporednih, pa ćete saznati i priču Ive Andrića kao i Jagode Truhelke, mladog Denisa Krpe i umjetnice Anite Zovko… Hodajući naprijed-nazad kroz vremensko razdoblje od 100 godina u jednom sam trenutku, uzela kaleidoskop, pa sam kroz šarena ogledala svoje mašte zaronila još dalje do 1551. godine kad je neimar Hajrudin dobio zadatak sagraditi most na rijeci boje smaragda.

Bljesak.info: Centralna priča romana jeste ona o Starom mostu i neimaru Hajrudinu? Uvodiš i Ivu Andrića koji u Mostar dolazi kako bi razgovarao s teško bolesnim Aleksom Šantićem.
KAJIĆ-BUBALO: Možda bih mogla reći da je mom srcu nekako za nijansu najmilija priča o neimaru Hajrudinu, o tim teškim godinama koje je proveo u Mostaru daleko od svojih najmilijih, o toj čeličnoj odluci jednog čovjeka da usprkos svim neizvjesnostima ne odustane od gradnje ćuprije preko rijeke Neretve. Ta je jedinstvena priča ispričana Ivi Andriću, otkiva se do u detalj, jer čitaoci će zajedno s Andrićem prvi put o njoj čuti kroz ovaj roman.

Bljesak.info: Andrić će pažljivo slušati i Aleksinu priču o njegovoj nesretnoj ljubavi. Bi li se Aleksa Šantić razbolio da je imao snage odlučno stati pred majku koja za snahu nije htjela Latinku? Govoriš i kako muškarci trebaju imati određenu dozu hrabrosti, koju Šantić nažalost nije imao.
KAJIĆ-BUBALO: ''Za sreću su potrebni mišići''- kaže Dino Merlin u svojoj pjesmi, što bi trebalo značiti ako želiš biti sretan moraš biti hrabar. Aleksa Šantić je rano ostao bez oca, pa mu je majka bila i otac i majka. To je uzajamno poštovanje i ljubav bilo okosnica njihovog odnosa, te se može reći kako na uštrb svoje sreće Aleksa nije želio povrijediti voljenu majku. Ipak, ta odluka je imala teške i nesagledive posljedice.

Bljesak.info: Dugo su ove priče 'tinjale' u tebi. Sigurno da nije bio lagan posao spojiti sve te sudbine u jednu cjelinu. U jednom momentu, kako navodiš, bavila si se i poviješću, matematikom, iza tebe su brojne posjete knjižnicama u Mostaru i Sarajevu. Kako je tekao sami proces?
KAJIĆ-BUBALO: Pisanje je usamljenički posao. Prije nego što sam zamislila put kojim će ići moji likovi, morala sam odgovoriti na brojna pitanja poput onih: kome se ja to obraćam, za koga ovo pišem, zašto…? Osim toga cijeli je roman sagrađen na fragmentima, djelićima istinitih događaja, ali jako udaljenih u prošlosti. Pa sam na tim malim zrnima pijeska stvorila zamak, odnosno moja je mašta udahnula život kako stvarnim tako i imaginarnim likovima. Pazila sam na svaki detalj, dužinu stranica, poglavlja, ritam, iščitavala Šantićevu poeziju, Andrićeve rukopise, dostupne novinske članke od prije 100 godina. Bio je to jedan težak i zahtjevan posao koji sam uspješno završila.

Bljesak.info: ''Krojačica'' je i priča o ženama u umjetnosti?
KAJIĆ-BUBALO: Žene zauzimaju posebno mjesto u mom romanu, one su muze poput Anke, one su avangardne slikarice poput Anite, one su pisci poput Jagode, Perse, Ade, one su novinarke poput Ide… Žene su posebno voljele Mostar, osjeća se na svakoj stranici u mom romanu, ali ista je situacija i u zbilji. Mostar je ženama uvijek nudio mogućnost više, pa ne čudi da je on i danas srce Hercegovine.

Bljesak.info: Ova knjiga je, kako govoriš, tvoj poklon tvom gradu, ali i ostavština tvom sinu. Ilustracija naslovne stranice romana je upravo njegovo djelo?
KAJIĆ-BUBALO: ''Krojačica'' je moj poklon Mostaru, jer nema ljepšeg ni boljeg grada od Mostara za živjeti. Čak i ako on to danas po mnogo čemu nije, mi građani ovog grada nemamo alternativu. Moramo, svako na svoj način, dati doprinos da on ponovo postane najbolje mjesto za život. Nadam se da će nove, mlade generacije uz našu pomoć imati dovoljno snage da hrabro naprave zaokret i povedu nas u bolje sutra. Mostar i mi svi to zaslužujemo.
''Krojačicu'' ostavljam što bi rekli naši stari u amanet mome sinu kako bi kroz nju jednom kad odraste, kao pogled kroz durbin mogao vidjeti Mostar u prošlosti. Njegova dva umjetnička djela krase naslovnicu knjige, pa je i to jedna posebnost. Potrudila sam se svemu oko knjige dati mnogo pozitivne simbolike.

Bljesak.info: Julijana Matanović u recenziji tvog romana navodi kako ''uzimaš ono što je najtoplije, najljudskije, izdvajaš detalje koje drugi do sada nisu primijetili i krojiš odjevni komad prikladan za najrazličitije situacije i korisnike. Dodatno ukrašen skupocjenom vrpcom koja sve povezuje i na kojoj stoji krasopisno: moj grad''. Kakav je ovaj Mostar kojeg ti vidiš danas, s odmakom od 2016. godine kad si ga napustila, odnosno izabrala život van njega?
KAJIĆ-BUBALO: Za ono što volite, maksimalo se trudite. Želim apsolutno vjerovati da u ovom gradu žive ljudi koji vole Mostar i da će na svaki način u vremenu pred nama pokazati da imaju snagu vratiti ga na staze slave kojom je bio ovjekovječen. Ima tu još mnogo posla, ali Mostar zaslužuje biti mjesto ugodnog življenja za svakog od nas.

Bljesak.info: Imaš li već sada, nakon priča iz svog grada i o svom gradu, neku novu okupaciju i materijal koji će te 'natjerati' da se ponovno baciš u vrtlog pisanja?
KAJIĆ-BUBALO: Mostar je za mene neiscrpan izvor priča. Nadam se kako će biti prilike i mogućnosti da kroz još neke nove rukopise ispričam iz svoje vizure priče o Mostaru koje će se svidjeti bh. publici. Odvažila sam se sa ''Krojačicom'' ispisati nova poglavlja, pa se od mene očekuje da istrajem na tom putu.