"Duša se moja sjeća tvog lica, mada te oči nisu srele"

Hrvatska spisateljica, pjesnikinja i prevoditeljica Vesna Krmpotić rođena je na današnji dan, 17. lipnja 1932. u Dubrovniku.

Diplomirala je psihologiju i engleski na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a bengalski jezik na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u New Delhiju.

Početkom 1960-tih radila je kao urednica u Literarnoj redakciji Radio-Zagreba, zatim kao urednica u Prosvjeti i Globusu, te u kulturnoj redakciji beogradskog radija.

Kao supruga diplomata dulje vrijeme boravila je u Egiptu, SAD-u i Gani. Od 1962. do 1964. provela je na specijalizaciji bengalskog jezika u Indiji. Uz učestala putovanja, posebno u Indiju, od 2004. živjela je i radila u Zagrebu i Beogradu kao profesionalna književnica.

Objavila je preko stotinu knjiga poezije, proze, eseja, pripovijetki, romana, drama, antologija. Autorica je najveće pjesničke zbirke u svjetskoj književnosti "108 x 108", koja sadrži 11. 664 pjesme, a najpoznatije joj je djelo "Brdo iznad oblaka".

U zbirkama Jama bića (1965), Jednina i dvojina (1981), Orfelija (1987), Druga strana ničega (2003) i Žar-ptica (2012), napisanima tijekom intenzivnoga, cjeloživotnog upoznavanja s indijskom duhovnošću, naglašenija je mistična crta te tematizirano dvojstvo Ja – Ti kao pojavni oblik prajedinstva, vječnoga Jednoga.

Duša se moja sjeća tvog lica

Duša se
moja sjeća tvog lica,
mada te oči nisu srele.
Idem i zagledam lica
ljudska,
i tražim te, tražim, toliko te tražim
da te valjda i ne
umijem naći.

I možda sam davno kraj tebe prošla
na kakvom
trgu, u gužvi perona,
mudro te pustiv da zauvijek prođeš,
jer već
sam mogla, živote moj, bez tebe,
ali ne bez ovog traganja za tobom

Ljevanica za Igora (1978) pjesnički je dnevnik osobne tragedije – gubitka sina. U zbirci Vilin svlak (1983), tražeći sklad svega živog i neživoga, nalazi pravi izgled svijeta u nutrini te spiritualiziranom pjesničkom slikom pokušava izraziti mistično iskustvo.

U knjizi Dijamanti faraon (1965) iznosi, nadahnuta upoznavanjem tradicija i lokaliteta Egipta i Indije, svojevrsnu duhovno-poetsku autobiografiju, a u autobiografsko-dnevničkoj knjizi Brdo iznad oblaka (1987) razvoj sinove bolesti i borbu za njegov život, usporedno pripovijedajući o svijetu njegovih snova.

Košulja sretnog čovjeka (1987) knjiga je priča o poetskom traganju za srećom, otkrivanjem njezine biti i ostvarivanjem kontakta s vječnošću. Objavila je i prozne knjige Indija (1965), Pir Sunca i Mjeseca (1989), Bhagavatar (1990), To ljubav ide prema nama (1993) i dr., a 1986. izvedeno joj je dramsko djelo Kešava Madhava.

Gola pjesma

Dobri Bože, ja nisam pristala na ovu rastavu,
Pa makar ta rastava bila san.
Dok su mi snove krojili, nisu me pitali
Ne bih li više voljela javu.
Dobri Bože, nisam pristala da budem drukčija od Tebe.
Da itko bude drukčiji.
Pa makar sve razlike bile pričin, kao što mudri vele,
Ja nisam pristala na pričin, na sebe.
Dobri Bože, tako mi se čini. Ali ako Ti znaš i kriješ od mene
Moj pad, moj potmuli pristanak
Na sve ove rastanke, na sav taj svijet od sjene,
Tad uzmi, preuzmi me Ti, koji si pristao na mene.

Sastavila je i prevela mnogobrojne antologije indijske i egipatske književnosti (npr. Hiljadu lotosa, 1971; Čas je, Ozirise, 1976), pisala kulturnopovijesne knjige (npr. Portret majke Indije, 2013), a objavljivala je i eseje, književne prikaze i prijevode (npr. Rabīndranāth Tagore, Rumi, Kāmasūtra).

Dobitnica je niza hrvatskih književnih nagrada, među kojima Godišnje nagrade Vladimir Nazor 1975., Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo 1999., Nagrade HAZU za književnost 2006. za zbirku pjesama "108×108", Nagrade Ivan Goran Kovačić (1988.) za roman "Brdo iznad oblaka", a između ostalih priznanja, godine 2008. dodijeljeno joj je Odlikovanje za zasluge u kulturi.

Društvo hrvatskih književnika nominiralo je Vesnu Krmpotić za Nobelovu nagradu za književnost (2008). Dobitnica je i nagrade Tin Ujević za doprinos hrvatskom pjesništvu (2013.).

Vesna Krmpotić preminula je 21. kolovoza 2018. u Beogradu.