Čovječe pazi da ne ideš malen ispod zvijezda!

Antun Branko Šimić nezaobilazna je pjesnička figura,osim neosporne pjesničke veličine, oko Šimića i danas vlada neka mističnost, bezvremenska privlačnost, što svjedoči i spominjanje njegova lika i djela u medijima, ali u okviru emisija koje s kulturnim sadržajima i nemaju baš dodirnih točaka.

Antun Branko Šimić hrvatski je pjesnik i esejist. Rođen je 18. studenog 1898. u selu Drinovci kod Gruda. Pučku školu je završio u Grudama, tri razreda franjevačke gimnazije na Širokom Brijegu, nakratko prešao na školovanje u Mostar, četvrti i peti razred gimnazije položio 1914. u Vinkovcima, šesti i sedmi razred u Zagrebu. U osmom razredu napustio je školovanje zbog izdavanja književnog časopisa, a to je učenicima bilo zabranjeno, i postao slobodan književnik i publicist.

Prvu svoju pjesmu "Zimska pjesma" je objavio 1913. u časopisu Luč.

Najveći doprinos novoj hrvatskoj književnosti, posebno pjesništvu, dao je kratkom zbirkom pjesama "Preobraženja" (1920.) Mnogi ga književni kritičari i znanstvenici smatraju najboljim hrvatskim pjesnikom.

Napisao je brojne eseje, književne i likovne kritike, polemike o novom pjesništvu, nekoliko kraćih proza, dnevnik, autobiografiju, nekoliko dramskih fragmenata, te započeo roman "Dvostruko lice". Brojni su mu izdavači kasnije objavili izabrana djela, sabrana djela, prozu i poeziju kao "Tjelo i mi", Croatica, Vinkovci, 1998.

Početak 20. st. davao je nagovještaje mnogobrojnih promjena, ali život, stvaran život koga je Šimić promatrao, nije imao vremena čekati te promjene. Tada je, ne samo u škrtom hercegovačkom kršu, glad bila sasvim uobičajena pojava i ljudi su svakodnevno izdržavali tešku egzistencijalnu nesigurnost koju je pjesnik tako dobro uočavao i opisivao. Šimić je svjestan teških ekonomskih prilika svoga kraja. Među prvima je opisao i odlazak mladića iz rodnog kraja u potragu za mrvicom sreće i poslom koji se nije birao: ''Na cesti više nikog nema…'' (''Hercegovina'').

Nikada nećemo saznati koje bi visine dosegnuo Šimićev pjesnički talent. Smrt je prerano prekinula život ovoga književnika. Ipak, Šimićevi stihovi imaju neprolaznu vrijednost. Radi se o najpoznatijim stihovima ikada napisanima. Teško je obolio od tuberkuloze, umro u Zagrebu 2. svibnja 1925.