Na današnji dan prije 160 godina, 30. prosinca 1865. rođen je u Mumbaiju engleski književnik Rudyard Kipling, dobitnik Nobelove nagrade.
Odgojen je u viktorijanskom duhu engleske kolonijalne obitelji u Indiji, ali je zarana naučio hindski, a u šestoj godini života bio je poslan na školovanje u Englesku. U Indiju se vratio 1882., gdje je do 1889. radio kao novinar, a potom živio u SAD-u, Južnoj Africi, Francuskoj i od 1896. trajno u Engleskoj.
U djetinjstvu je naučio hindski, pohađao je vojno učilište u Devonshireu, a 1833. vratio se u Indiju i djelovao kao novinar. Putovao je u Japan, Ameriku i Južnu Afriku. S jednakim žarom djelovao je u književnom i političkom životu Britanije. Godine 1907. dobio je Nobelovu nagradu.
Njegova proza donosi izuzetnu sliku indijskog života i svijeta britanskih vojnika, s osobitim smislom za svijet djece i životinja. Bio je zagovornik britanskog imperijalizma, a kao utjelovljenje kolonijalizma nemilosrdno je karikiran i parodiran. Najčitanije su i najznačajnije njegove knjige o džungli, koje karakterizira izvanredno poznavanje tajanstvene Indije i svijeta životinja.
Pišući o životu Engleza u Indiji, istaknuo se kao novinar velike moći opažanja, britka jezika i jasna, jezgrovita izraza. Tako je nastalo stotine kratkih priča o kolonijalnoj Indiji, kojih je dio najprije objavljen u zbirci iz angloindijskog društvenog života Jednostavne priče s brda (Plain Tales from the Hills, 1888) kojom se odmah proslavio.
Priče o životu izvan angloindijske zajednice sadrže složenije odnose istodobne privlačnosti i odbojnosti, s ponekim elementima nadrealnog i simboličnoga, npr. Čovjek koji je htio biti kralj (The Man Who Would Be King, 1888) i Na gradskom bedemu (On the City Wall) u zbirci o vojničkome životu Tri vojnika (Soldiers Three, 1890).
Nenadmašan majstor kratke priče, Kipling se proslavio pričama za djecu Baš je tako bilo (Just So Stories, 1902), Puck s Pookova brda (Puck of Pook’s Hill, 1906) i romanom epizodne strukture Kim (1901), o pustolovinama irskoga siročeta u Indiji kojega odgaja tibetski lama, ali i britanska tajna služba, navodi Enciklopedija.hr.
Pisao je i poeziju koja je isprva tematski podudarna s prozom; proročki i moralizatorski tonovi znatniji su u pjesmama koje su u Britanskom Carstvu dosegnule amblematsku razinu: Otpust (Recessional), Breme bijelog čovjeka (White Man’s Burden) i Ako (If).
Više stotina pjesama, objavljivanih samostalno ili u sklopu proznih zbirki, sabrano je u knjizi Sveukupni stihovi: konačno izdanje (Complete Verse: Definitive Edition, 1940).
Premda je 1907. prvi od engleskih književnika dobio Nobelovu nagradu, nakon I. svjetskog rata gotovo je pao u zaborav; njegovo je književno prevrednovanje započeo T. S. Eliot 1941., potom ga je prihvatila ostala književna kritika, a osobito proširila postkolonijalna kritika potkraj XX. stoljeća.
