Sloboda umjetnosti unutar sustava moći

Postdejtonsko političko uređenje Bosne i Hercegovine nije samo administrativni okvir, nego i jedan od razloga dugotrajne krize kulturnog sustava. Ograničeni javni budžeti i niski fiskalni kapaciteti znače da kultura u velikoj mjeri ovisi o institucijama, a time i o političkim prioritetima koji se mijenjaju.

Na to se nadovezuje fragmentiran i neusklađen sustav upravljanja. Nadležnosti su podijeljene između Republike Srpske, Brčko distrikta i deset kantona Federacije BiH, dok na državnoj razini ne postoji jedinstvena kulturna politika ni tijelo koje bi dugoročno usmjeravalo sektor, niti neovisni mehanizam raspodjele sredstava. U takvom okviru kultura ne funkcionira kao sustav, nego kao skup odvojenih proračuna i odluka bez zajedničke logike.

Posljedica toga je da javne ustanove uglavnom održavaju minimum postojanja, dok je prostor za razvoj sužen. Neovisna scena preživljava kroz projektna sredstva i međunarodne fondove, što donosi fleksibilnost, ali i stalnu nesigurnost. Problem zato nije samo u nedostatku novca nego i u izostanku kontinuiteta kulturnih politika koje bi kulturu tretirale kao dugoročnu javnu infrastrukturu.

Kazališni festivali između ideala i proračunskog limita

Kazališni festivali u tom okviru postaju najvidljivije mjesto tih kontradikcija. U idealnoj verziji, oni su prostori susreta različitih poetika, mjesta gdje publika vidi ono što inače ne bi imala priliku vidjeti, ali i platforme koje razvijaju autore, produkcijske veze i publiku.

Ujedno mogu imati i ekonomski učinak, jer punjenjem kapaciteta i privlačenjem medijske pozornosti potiču lokalno gospodarstvo, pa ih uspješnije sredine tretiraju kao ulaganje, a ne kao trošak.

Realizacija ozbiljnih regionalnih ili međunarodnih festivala u BiH i regiji često zahtijeva budžete koji se kreću u rasponu od oko 150.000 do 400.000 KM, ovisno o obimu programa i produkcijskim zahtjevima. Zbog kronično ograničenih i nestabilnih javnih sredstava, uprave su nerijetko prisiljene na kompromise.

Programska selekcija tako se ponekad prilagođava produkcijskim mogućnostima više nego estetskim ili društvenim ambicijama, što stvara razliku između programskih ciljeva i realnih uvjeta realizacije.

U većem dijelu Europe financiranje festivala temelji se na kombinaciji javnih sredstava, sponzorstava, vlastitih prihoda i evropskih fondova. Takav model ne uklanja sve izazove, ali smanjuje ovisnost o jednom izvoru i omogućava stabilnije dugoročno planiranje. U Bosni i Hercegovini ovaj je model još uvijek ograničeno razvijen, pa su festivali u znatnoj mjeri oslonjeni na javne budžete i njihove političke i administrativne oscilacije.

Institucionalna kontrola u teatru

Kašnjenje proračuna, izostanak dugoročnih sponzorstava i ovisnost kulturnih institucija o javnim sredstvima dodatno produbljuju nestabilnost kulturnog sektora u Bosni i Hercegovini.

Uz to, festivali nerijetko postaju i prostor protokolarnog predstavljanja političkih dužnosnika, pri čemu medijska vidljivost često zasjeni samu umjetnost.

Pitanje autonomije kulturnih manifestacija dodatno se otvara kroz način formiranja pojedinih festivalskih tijela i žirija, osobito u društvu u kojem su kulturne institucije snažno povezane s javnim financiranjem i političkim strukturama, što može utjecati i na percepciju njihove nepristranosti.

Slične dileme prisutne su i u kadrovskoj politici kazališnih institucija, gdje se u javnosti često problematizira praksa privremenih angažmana i netransparentnih procedura zapošljavanja. Takve okolnosti stvaraju ambijent u kojem kulturne institucije teško ostvaruju punu umjetničku i profesionalnu autonomiju.

Iako prisustvo predstavnika vlasti na otvaranjima festivala može simbolizirati institucionalnu podršku kulturi, u društvu obilježenom snažnim političkim utjecajem ono istodobno otvara pitanje granice između podrške umjetnosti i političke legitimacije.

Europski kontekst i borba za autonomiju

Dok se na domaćem terenu vodi borba protiv političkog tutorstva, pregovori o europskom proračunu za razdoblje 2028.–2034. otvaraju pitanje šire sudbine kulturne autonomije. Suočeni s visokim stopama odbijenih prijava, administrativnim opterećenjima i pritiscima digitalne transformacije, neovisni umjetnici sve češće djeluju na rubu održivosti.

Stoga se iz sektora sve češće upućuju zahtjevi da se kultura izuzme iz statusa političke ''milostinje'' i uspostavi kao stabilno, zakonski utemeljeno javno financiranje. Ključni uvjet svake javne potpore mora biti jamstvo slobode umjetničkog izražavanja i stvarna autonomija institucija, uz jasno definiranu zabranu političkog uplitanja u program, selekciju i imenovanja.

Bez ozbiljnije promjene, kultura u Bosni i Hercegovini ostaje zarobljena u logici etničke podjele i administrativne rascjepkanosti, udaljena od društvenog života i smanjene sposobnosti da djeluje kao prostor kritike i javnog dijaloga. U sustavu u kojem politika odlučuje o financiranju, upravljačkim strukturama i dijelu kadrovske politike, umjetnička autonomija teško može biti potpuno neovisna.

Tek kada se ta materijalna i politička realnost uzme kao polazište, moguće je pristupiti analizi festivalskih programa. U suprotnom, estetska evaluacija lako sklizne u formalizam koji zanemaruje uvjete u kojima umjetnička djela nastaju, kao i okolnosti u kojima djeluju institucije koje ih proizvode.