Mostarska liska između satire i “higijene duha”

Povijesno gledano, komedija nikada nije bila isključivo zabava. Iako počiva na humoru, satiri i komediografiji, ovaj dramski žanr kroz smijeh obrađuje društvene, političke, obiteljske i svakodnevne teme.

Publika ga često doživljava kao „lakši“ kazališni sadržaj, no kvalitetna komedija može biti vrlo ozbiljan oblik društvene kritike.

Aristofan i počeci političke satire u teatru

Još u antičkoj Grčkoj, u samim počecima teatra, ljudi su kroz pjesmu, maske i improvizirane prizore ismijavali moćnike i društvene anomalije. Aristofan je u 5. stoljeću pr. Kr. pokazao da svrha komedije nije samo zabava, nego i politička i društvena satira. U svojim je komedijama oštro kritizirao suvremene događaje i javne osobe, često kroz apsurdne i humoristične situacije.

Njegovi likovi su karikature pokretane ljudskim slabostima poput pohlepe i ambicije, a kroz satiru i ironiju ismijavao je političke okolnosti i društvene slabosti koje će u konačnici Atenu i odvesti u propast. Upravo se zato komedija od svojih početaka povezuje sa slobodom govora i kritikom moći.

Snaga smijeha i granice autoriteta

Njezina prava snaga oduvijek je bila u tome što kroz smijeh govori ono što društvo nerado sluša. Humor ljudima omogućuje lakše prepoznavanje neugodnih istina i društvenih apsurda. Upravo zato su vlasti kroz povijest često zazirale od satire. Ismijavanje može biti opasnije od otvorenog napada jer smijeh ruši autoritet, razotkriva licemjerje i dovodi u pitanje privid nedodirljivosti na kojem mnogi sustavi počivaju.

Zato dobar festival, ako se svede samo na „zabavu za publiku“, komercijalizira komediju i otupljuje njezinu satiričnu oštricu. U takvu prostoru teatar gubi svoju subverzivnu snagu i pretvara se u još jedan oblik zabavne industrije.

Mostarska liska kao prostor društveno relevantne satire

Mostarska liska bi, po svojoj tradiciji i identitetu, mogla biti mnogo više od festivala „laganih komedija za publiku“. Mostar nosi specifičan društveni, politički i simbolički kontekst, zbog čega bi ovakav festival prirodno trebao biti prostor inteligentne, hrabre i društveno relevantne satire. Upravo to nalaže i nasljeđe autentičnog mostarskog liskaluka, koji je povijesno nastao kao izraz narodnog otpora i drskosti, a ne kao sterilno sredstvo za umirivanje savjesti.

Kroz humor i satiru festival bi mogao progovarati o podjelama, korupciji, tranziciji, provincijalizmu i političkom cinizmu. Istodobno, teatar kroz ovakve manifestacije aktivno povezuje regionalnu scenu kroz zajednički jezik komedije te promovira suvremene autorske predstave.

U najboljem slučaju Mostarska liska trebala bi biti duhovita i inteligentna, lokalno ukorijenjena i regionalno relevantna, ali i dovoljno hrabra da ismijava strukture moći, a ne samo ljudske slabosti.

“Higijena duha” i pitanje programskog usmjerenja festivala

Međutim, ovogodišnji festival se opredijelio za „higijenu duha“. Iako ta formulacija može zvučati uzvišeno, ona otkriva kako se danas često razumije uloga teatra i komedije. Kada se festival komedije programski određuje kroz ideju „higijene duha“, teatar se prvenstveno svodi na prostor emocionalnog rasterećenja, s naglaskom na ugodu, vedrinu i svojevrsno „pročišćenje“ publike. U takvu okviru humor lako postaje sredstvo bijega od društvene stvarnosti, umjesto način njezina propitivanja.

To može ostaviti dojam da kazalište koje bira takav programski smjer nema dovoljno prostora za slobodno i oštro artikuliranje društvene zbilje. Ipak, pritom treba imati na umu i produkcijske okolnosti u kojima festivalski selektori rade. Izbor programa često je financijski i organizacijski ograničen, pa se predstave uglavnom biraju na temelju prijava, snimki i festivalske dokumentacije, bez mogućnosti da selektor uživo pogleda veći dio užeg izbora prije konačne selekcije. Pritom snimka fiksne kamere izvuče energiju iz predstave, pa selektori često biraju u “mraku”.

Uz to, naslov i programski opis predstave ne moraju nužno odgovarati njezinoj scenskoj realizaciji. Predstave koje na razini koncepta djeluju kao ozbiljna društvena satira u izvedbi mogu biti redateljski ublažene, estetski neutralizirane ili pomaknute prema sigurnijem i manje konfliktnom izrazu.

Svakako ne trebamo zanemariti činjenicu da zbilja pokazuje da teatar nailazi na agresiju čim otvori bolne teme. Najgori primjer za to je nedavni incident na Festivalu bh. drame u Zenici. Pod prijetnjama nasiljem navijačkih skupina otkazana je predstava „Za život cijeli“. Time su kapitulirali i kazalište i policija koja je trebala jamčiti sigurnost. Taj zenički slučaj objašnjava zašto selektori radije biraju „higijenu“ umjesto satire. U društvu u kojem ulica diktira repertoar, sterilni humor postaje najsigurniji štit.

Kapitulacija pred ulicom i cenzura straha

U konačnici, zenički incident i mostarski bijeg u 'higijenu duha' razotkrivaju duboku krizu našeg sustava. U uređenim europskim društvima, prijetnja kazalištu tretira se kao napad na ustavom zagarantirane slobode, a država policijskim kordonima štiti pravo umjetnika da progovori. Kod nas, kada sustav kapitulira pred ulicom, sterilni humor postaje jedini štit za opstanak.

Dok god festivali budu birali između sigurnosti i satire, a kazalište služilo samo za emocionalno rasterećenje, teatar će ostati talac politike i straha.

Istinska higijena duha ne postiže se guranjem problema pod tepih i sterilnim smijehom, nego hrabrošću da se kroz satiru pogleda u lice vlastitim anomalijama jer to jeste dio puta u normalizaciju društva.