Liske koje život znače

Život rijetko prati naše scenarije. Planiramo, odmjeravamo i pripremamo se, a on nas iznenadi trenutkom za koji nikad nismo sasvim spremni.

Upravo se večeras podižu zastori 23. Međunarodnog festivala komedije “Mostarska liska”. Za Mostarce to je praznik duha, smijeha i onog neuhvatljivog mostarskog liskaluka. Vjerujem da će publika i ove godine uživati u selekciji od sedam vrhunskih komedija iz cijele regije, koje je pažljivo odabrala selektorica, redateljica i dramaturginja Emina Kovačević Podgorčević.

Željela sam da ovaj tekst bude lagan, šaljiv i inspirativan, onako kako liske nalažu, ali vijest o odlasku Šemsudina Zlatka Serdarevića promijenila je boju mojim riječima. Otišao je čovjek koji je liskaluk razumio bolje od ikoga, koji ga je bilježio, proučavao i volio kao vlastiti potpis. Iako je humor splasnuo pred gubitkom, možda je upravo sada najvažnije podsjetiti se što je to liska. Jer liska se smije i kad je najteže. Zato, u čast Zlatku i svima koji su poput njega čuvali duh mostarskog liskaluka, donosim priču o fenomenu po kojem se prepoznajemo.

Što je liska

Liska je u Mostaru odavno postala karakter, način preživljavanja i posebna vrsta inteligencije koja se služi humorom onda kada nestane svih drugih obrana. Taj duh koji danas nazivamo liskalukom nije nastao odjednom. Oblikovao se je stoljećima na raskrižju kultura, u osebujnom mediteranskom ozračju Mostara i Hercegovine. Nastajao je iz potrebe ljudi da šalom, ironijom i dosjetkom nadmudre teške životne okolnosti, ratove i smjene imperija.

Njegovi korjeni sežu još u osmansko razdoblje, kada su se po mostarskim mahalama i avlijama prepričavale priče o snalažljivim i duhovitim pojedincima. Poznati mostarski novinar i publicist Refik Hamzić u svojoj knjizi „Mostarski liskaluci” sakupio je i spasio od zaborava ovo neprocjenjivo blago izvornog hercegovačkog duha i dosjetki. Upravo je zahvaljujući tom dragocjenom zapisu i ovaj članak bogatiji za izvorne, autentične liskaluke koji slijede u nastavku.

Graditelj Starog mosta, mimar Hajrudin, imao je u službi mladića Muju kojeg su zbog kraće noge zvali Coto. On je pjesmom, svirkom i dosjetkama razveseljavao graditelja. Bio bi najsretniji kada bi ga Hajrudin poslao u Blagaj da odnese poruku kadiji. Bila je to prilika da se u Blagaju dobro ugosti, jer je kadijina kći begenisala Hajrudina.

- Kojim dobrom, Coto? - pita ga kadinica.

- Nosim mimarev haber!

- Je li čemu?

- Golem haber! Gdje je kadija?

- Sad će doći. Sjedi i odmori se.

Coto bi jeo što su iznosili... Kada bi se kadija pojavio, prenio bi mimarevu poruku.

- Od čega si tako ožednio? - pitao bi Hajrudin Cotu pošto se vratio iz Blagaja.

- Od tvog habera! - odgovarao bi Coto.

Kao što vidimo, liskaluk je i prije nego što se službeno pojavio pod tim nazivom postojao kao mudra dosjetka koja je život činila lakšim, podnošljivijim i ugodnijim.

Sama riječ „liska“ svoje podrijetlo vuče od istoimenih ptica koje su nekada obitavale u močvarnim predjelima grada, točnije oko Radobolje i Raljevine u blizini Dispanzera. Nakon što je močvarno tlo isušeno, mjesto je krajem 19. i početkom 20. stoljeća postalo okupljalište mladih Mostaraca. Nadmećući se u šalama i britkim dosjetkama, po tim pticama su na koncu i sami prozvani liskama. Prema narodnoj predaji, upravo je tako svoje ime dobila i Liska ulica, čiji naziv živi u svakodnevnom govoru i danas.

Liskaluk kao duh grada

Pravu lisku ne možete naučiti niti odglumiti. Ona se prepoznaje u govoru, u brzini misli i u načinu na koji čovjek uspije okrenuti život na šalu čak i onda kad mu nije do smijeha. Zato je liskaluk oduvijek bio više od običnog humora. Bio je to autentičan način razumijevanja života, prisutan čak i kod najviših gradskih vlasti.

Ostalo je, primjerice, zapisano kako je gradonačelnik Mujaga Komadina, otvarajući 1914. godine gradsku banju koja se ubrajala među najljepša zdanja na Balkanu, održao svoj čuveni govor: „Narode, evo vam banje! Ko ima para, neka se kupa, a ko nema, eno mu Neretva!“

Iako se liska tradicionalno veže za Mostar, taj specifični humor odavno je pustio korijenje duboko u hercegovački krš. Pamte se britke dosjetke pronicljivih pojedinaca, od doline Neretve i zapadnohercegovačkih brežuljaka, pa sve do kamenitih predjela istočne Hercegovine.

U narodu je i danas poznata priča o Domanovićima. Kada se svojedobno vodila žučna rasprava o lokaciji tamošnje neuropsihijatrijske bolnice, mnogi su se mještani ljutili što je ta ustanova smještena baš u njihov kraj.

- Ne znam što se ljute - komentirao je tada Smajo Redžić, čuveni stolački boem.

- Tvornica se podiže tamo gdje ima najviše sirovine!

Liska kao društveni korektor

Liska je oduvijek bila odgojni šamar društva. Kroz liskaluke se, bez psovke i agresije, precizno udarala bahatost vlasti i ljudska uobraženost. Bila je to čista vještina hodanja po rubu i logika apsurda kojom se prkosilo autoritetu, ali bez ponižavanja. Prava liska nije rušila čovjeka, nego ga snagom inteligencije i brzine tjerala da se sam nasmije vlastitoj nelogičnosti. Zato se i kaže da se pravoj liski drugi smiju zajedno s njom, čak i kada su joj meta. Kroz liske su se učile granice ljudske taštine.

A kako ta logika apsurda izgleda na djelu, najbolje pokazuju zgode Ilije Pjanića, jedne od najpoznatijih mostarskih liski.

Zapisano je tako da se u jednoj sudskoj raspravi Ilija pojavio u ulozi svjedoka. Između njega i suca vodio se sljedeći dijalog:

- Jeste li vidjeli kada je hitac ispaljen?

- Nisam vidio, samo sam čuo - odgovori Ilija.

- To je nepotpun dokaz - zaključi sudac.

Ilija se okrenu prema publici i, prije nego pođe na svoje mjesto, nasmija se. Sudac ga pozva, upozori zbog nepristojnog ponašanja i reče da bi ga zbog toga mogao kazniti.

- Zašto biste me kaznili? - pitao je Ilija.

- Zbog smijeha.

- Zar ste vidjeli kad sam se smijao?

- Ne, ali sam Vas dobro čuo.

- To je nepotpun dokaz, gospodine sudac!

Liska u svakodnevici

Liske su se podjednako bavile i svakodnevnim ljudskim manama. Škrtost, uobraženost i licemjerje bile su njihove omiljene mete. Kada bi liska nekoga “uzela na zub”, cijeli bi grad to prepričavao.

Tako je jednom prigodom došao u Mostar neki Mađar. Poželio je da razgleda grad. Sjeo je u fijaker Todora Vukovića i krenuo prašnjavim ulicama. Kad su bili ispred Gimnazije, putnik upita:

- Koliko se dugo gradila ova zgrada?

- Oko dvije godine.

- Mnogo. Kod nas bi je u Pešti podigli za dva mjeseca.

Pred zgradom banke, opet će Mađar:

- A za koliko je vremena napravljena ova zgrada?

- Za godinu dana - odgovori Todor.

- Mnogo. Kod nas bi je u Pešti podigli za mjesec dana.

Prolazeći pored hotela “Neretva”, Mađar se Todoru obrati istim pitanjem, a Todor spremno dočeka:

- Vjerujte, gospodine, kada sam jutros prolazio ovuda, ovoj zgradi ni temelji nisu bili podignuti.

Liske kao glas naroda

Liske su često pokazivale snalažljivost i prilagodljivost naroda. Njihov humor nije bio samo zabava, nego ventil kroz koji se smijehom preživljavala svakodnevna težina života.

Na slavlju jednog seljaka u Gabeli među gostima se zatekla i italijanska vojna patrola. Domaćin ih je zadržao za stolom kako mu ne bi prerano rastjerali goste. Počastio ih je vinom, a vojnici su pri nazdravljanju uzvikivali: “Viva!”

- Šta im je viva, ćaćin im post? - upita domaćin susjeda.

- To ti je kod njih nešto kao naše „živio“ - objasni mu ovaj.

Kada je kasnije pred goste iznio pečeno prase, koje u Gabeli zovu guče, domaćin ponosno povika:

- Viva guče!

Pomislivši da je izgovorio “Duče”, vojnici skočiše i uzvratiše:

- Viva!

- I prasica koja ga je oprasila! - doda domaćin.

Mostar i njegov smijeh

O liskama se može i treba pisati još mnogo. Taj fenomen vrijedi čuvati i njegovati jer on i danas živi, iako u nekim novim, modernijim oblicima. U konačnici, liskaluk ostaje kao naša autohtona škola hercegovačkog preživljavanja u kojoj je smijeh oduvijek bio i najjače oružje i najbolji lijek. Svijet se mijenja, ljudi odlaze, vlasti se smjenjuju, ali taj prkosni liskin nerv u nama nitko ne može ugasiti.

Vidimo se na festivalu, a o liskama - dogodine u isto vrijeme.