Euripid (grčki Εὐριπίδης, Euripídēs, latinski Euripides), grčki dramatičar, uz Eshila i Sofokla jedan od trojice klasičnih grčkih tragičara, rođen je prema nekim izvorima upravo na današnji dan 480. godine prije Krista, na otoku Salamina.
Sačuvano je 17 njegovih tragedija, od kojih su među najpoznatijima i najpotresnijima Medeja i Bakhe.
Podatci o njegovu životu malobrojni su i nesigurni. Roditelji su mu bili iz atičke deme Flije. Na dionizijama se prvi put natjecao 455. i, prema Parskoj kronici, pobijedio 441. pr. Kr. Otišao je 408. pr. Kr. na dvor makedonskoga kralja Arhelaja u Peli, gdje je umro. Kako je Arhelaj odbio Atenjanima predati njegovo tijelo, podignuli su mu kenotaf.
Predaja o njegovu životu bogata je anegdotama, čemu su znatno pridonijele izmišljotine iz Aristofanovih komedijâ, s nevjerojatnim pričama o njegovoj smrti: prema najpoznatijoj, rastrgnuli su ga mološki lovački psi, a njegov grob i kenotaf pogodila je munja.
Tetralogija koja je uključivala Ifigeniju u Aulidi i Bakhe donijela mu je posmrtnu, petu pobjedu na dionizijama (405. pr. Kr.).
Prema Sudi (bizantski enciklopedijski rječnik), napisao je 92, a prema Marku Terenciju Varonu 75 tragedija.
Više od 50 tragedija te pet satirskih igara sačuvalo se u fragmentima. U stoljeću nakon njegove smrti Euripidova su djela stekla iznimnu popularnost i opstala u obliku prijepisa u posjedu glumačkih družina, sakupljača svitaka te njegovih rođaka, o čemu svjedoči podatak da je njegov nećak istoga imena postavio trilogiju Ifigenija u Aulidi – Bakhe – Arhelaj.
Najstariji sačuvani rukopisni ostatci Euripidovih tragedija pronađeni su na Oksirinškom papirusu (II/III. st.) i na Jeruzalemskom palimpsestu (Hierosolymitanus Patriarchalis 36, X/XI. st.).
Tekst njegovih djela u moderno doba temelji se na srednjovjekovnim rukopisima, od kojih su najvažniji kodeksi Marcianus Graecus 471 iz XII. st. i Parisinus Graecus 2713 s prijelaza XII. u XIII. st. (pojedini stručnjaci oba datiraju i u XI. st., no ne kao starije od Jeruzalemskog palimpsesta) te Laurentianus Graecus XXXII, 2 s prijelaza XIII. u XIV. st. Euripidove tragedije prvi su put tiskane u Firenci krajem XV. st. (Medeja, Hipolit, Alkestida, Andromaha), a u potpunijem nizu (sve osim Elektre) u Veneciji 1503.
Zapleti većine njegovih drama počivaju na tematski srodnim ishodištima, grupirajući se oko Trojanskoga rata i poraća, razorne moći ljubavi, mikenskih i tebanskih nesretnih kraljevskih dinastija te tragičnih epizoda iz života mitoloških junaka.
Iako se tradicionalno njegova djela skupno nazivaju tragedijama, Euripid se u više drama odmaknuo od tragediografskih obrazaca, najuočljivije time što je uveo snažne ženske i slabašne muške likove (Alkestida, Elektra) te obrate koji, često intervencijom božanstva donose sretan rasplet, kako u onim tragedijama koje su među nasilnijima poput Oresta, tako osobito u onima koje karakterizira bajkovitost i ponovno povezivanje razdvojenih ljubavnika ili obitelji (s temeljem u istaknutom motivu prepoznavanja), te se u njima mogu pronaći začetci romantične melodrame (Ifigenija na Tauridi, Helena, Ion).
Trajna je značajka Euripidovih drama suptilna karakterizacija dramskih likova, osobito ženskih, od ranih tragedija Hipolit, o Fedrinoj strasti prema pastorku i Medeja, u kojoj se iznevjerena naslovna junakinja drastično, ubojstvom vlastite djece osvećuje krivcu za svoju nesreću, preko onih u kojima iz ženske perspektive sugerira okrutnost i besmislenost rata (Hekaba, Trojanke) te izrazito realističkog portreta naslovne junakinje u Elektri i reprezentativnog primjera motiva žene kao žrtve u Ifigeniji u Aulidi do Bakha, u kojima bog Dioniz orkestrira zastrašujuću osvetu tebanskom kralju Penteja koji se opirao uspostavi njegova kulta, ponovno s motivom majčina ubojstva djece.
Prema najstarijim zapisima, cijenila ga je tek nekolicina onodobnih istaknutih sudionika atenskoga kulturnog života (Sofoklo, Sokrat i možda Tukidid), dok je Aristofan više puta uveo lik Euripida u svoje komedije, izloživši ga nemilosrdnoj parodiji u Žabama (405. pr. Kr.), gdje ga je prikazao kao gotovo kompulzivnoga inovatora u žanru tragedije, koji ne preže pred prikazima strasti.
Utjecao je, onim tragedijama koje naginju melodrami, na autore nove komedije na čelu s Menandrom, koji je Euripidovim predlošcima pristupao s divljenjem, rimskim dramatičarima Kvintu Eniju, Marku Pakuviju i Luciju Akciju njegova su djela poslužila kao nadahnuće i model za tragedije s grčkim sadržajem, a Euripidovi postupci u karakterizaciji likova osobito su utjecali na Lucija Aneja Seneku (Mlađega) čije su tragedije važne za prijenos Euripidovih djela u renesansu.
Euripid je snažno utjecao na razvoj drame i književnosti te na umjetnost od francuskoga klasicizma do suvremenoga doba, a njegova su djela doživjela mnogobrojne dramske preradbe.
