Jelčić: U Mostaru postoji samozabrana prelaska

Za predstavu ''Govori glasnije'', koja je premijerno izvedena u nedjelju u kazalištu Kerempuh redatelj Bobo Jelčić, Mostarac sa zagrebačkom adresom, nadahnuće je našao u vlastitom životu.

''Žena koja dolazi u Zagreb u svojem rodnom mjestu nije mogla naći posao, a može se naslutiti kako nije nacionalno prihvatljiva tamo gdje živi. Njoj je Hrvatska Europska unija, obećana zemlja, a treba imati na umu da je nešto starija i da zapravo dolazi u godinama kada je teško pronaći posao. Ona je osoba koju je život oblikovao na neki svoj način i kao takva dolazi u kontakt s drugim likovima, koji su također već formirani u današnjem vremenu, na Balkanu'', rekao je Jelčić za Globus i dodao kako to zvuči kao recept za totalni kaos na sceni; recept za plač i smijeh.

Ideju je, kaže dobio iz svog života.

''Ja sam iz BiH, znam ljude koji su dolazili u Hrvatsku i ova se priča zbilja dogodila. Razumijem temu i osjećam je. Mislim da u svakoj umjetnosti treba imati emotivno iskustvo, pa bi mi bilo teško raditi tekstove koji nisu moji. Kad sam radio Čehova, prilagodio sam ga nekim svojim emocijama, jer tako radim, tako promatram i doživljavam umjetnost'', rekao je Jelčić.

Globus navodi kako u predstavi ''Govori glasnije!'' Jelčić svoje likove pritišće kontekstom koji svi žele potisnuti, kao i svako loše sjećanje – ratom. A onda pokaže da i nakon više od dvadeset godina nitko ne može pobjeći od toga, da se život i dalje rješava tako da se najprije srede stvari s kojima se izašlo iz rata.

''Kad sam radio 'Obranu i zaštitu' koja se događa u Mostaru, onda su me tijekom brojnih razgovora u Berlinu pitali zašto sam radio taj film. Rekao sam da je svaki takav film neko upozorenje, neki alarm. Mislim da je i ova predstava na neki način alarm za situaciju koja se polako napinje, raste, a mi toga možda nismo toliko svjesni. Naravno da smo informirani, ali kao da se izbjegavamo baciti dokraja u to. Vidjeli smo tijekom nedavne trilaterale u Mostaru da su sve poruke bile uvijene, a iz njih se ipak vidjelo da nema pozitivnog pomaka. Ali ja to promatram puno egzistencijalnije, konkretnije...'', rekao je.

Jelčić kaže kako se on ne bavim ratom, nego se rat bavi njime.

''Ako čitaš po internetu neke najave, da se neki naoružavaju, da se održavaju vojne vježbe, a govorim o BiH, i ako Dodik najavljuje razne stvari, onda su te stvari blizu. Da, djeluju verbalno, ali tako je i onaj rat počeo, s par prijetnji i upozorenja. A svi su govorili – daj, rata neće biti. Onaj rat nas je naučio da se sve može brzo dogoditi. Šaptom, kad se najmanje nadaš. Postoji neka slutnja, prijetnja koja čuči tu negdje. I treba, kako se zna reći, samo iskra, iskrica, da sve opet bukne... Kad dođem u Mostar, imam ambivalentan osjećaj. Odrastao sam u Mostaru koji je bio jedan grad, a danas postoje ljudi koji nisu bili na jednoj ili drugoj strani. Kad u gradu koji nije velik postoji jedan takav odnos, samozabrane prelaska, kao da vi, recimo, nikada ne odete u Zagrebu dalje od Frankopanske, onda to već stvara poseban osjećaj pristanka na ograničenost. Taj pristanak koji je sad već dobrovoljan ono je što nervira, a posebno kad si u malom gradu, jer je ograničen samim tim što je malen. Jednom sam spomenuo Šantićevu pjesmu o Emini. To je pjesma o multikulturalnosti. On, Srbin, zaljubljen je u Muslimanku. Pati, a zna da je neće moći imati i ne bori se protiv toga, nego prihvaća'', rekao je, između ostalog, Jelčić za Globus.