Između savjesti i konformizma: Kazališni diptih Udovički i Frljić

Što kada razumijevanje ne znači opravdavanje, a moralna osuda postane paravan za vlastito licemjerje? Gledajući dvije predstave, Na čijoj strani u režiji Lenke Udovički u SARTR-u i Vještice iz Salema u režiji Olivera Frljića na festivalu MESS, promišljam o mehanizmima koji oblikuju ljudsko ponašanje u okolnostima koje nadilaze granice razuma. Na čijoj smo strani kada dileme s kazališne pozornice postanu dio naše svakodnevice?

Unatoč tehnološkom napretku koji nam omogućuje izvođenje složenih operativnih zahvata na daljinu, slanje sondi u duboki svemir i postizanje uspjeha kojima se suvremeni svijet voli hvaliti, i dalje živimo u društvima obilježenima strahom od drugoga. Još je izraženiji strah od otvorenog i beskompromisnog suočavanja s vlastitim licemjerjem. Mijenjaju se sredstva komunikacije, politički konteksti i obrasci društvenog života, ali potreba da se neugodno pitanje prešuti, kritički glas diskreditira, a onaj tko ga izgovara proglasi problematičnim ostaje duboko ukorijenjena.

U tom je kontekstu umjetnost posebno zanimljiva. Od nje se istodobno očekuje da bude utočište od stvarnosti i da propituje njezine temelje. Trebala bi nam pružiti predah od svakodnevice, a ipak nas suočiti s onim od čega okrećemo glavu. Dok jedni u kazalištu traže bijeg od stvarnosti, drugi u njemu vide prostor kritičkog preispitivanja, mjesto na kojem se društvena zbilja rastavlja na paradokse i zablude, njezine se pukotine ogoljuju, a pitanja koja inače nailaze na otpor napokon dobivaju prostor za slobodno promišljanje.

Dvije predstave koje sam nedavno gledala u Sarajevu pokazuju koliko je takav prostor važan. Svaka na svoj način govori o osobnoj i kolektivnoj odgovornosti, ali i o potrebi da stvarnost sagledamo iz drukčije perspektive, osobito onda kada nam ono što vidimo nije ugodno.

Između umjetničkog integriteta i moralne odgovornosti

Prvu sam gledala 30. rujna u Sarajevskom ratnom teatru SARTR, gdje je izvedena predstava Na čijoj strani, koju je Kazalište Ulysses realiziralo u suradnji sa SARTR-om. Prema tekstu britanskog dramatičara i scenarista Ronalda Harwooda, predstavu je režirala Lenka Udovički, a glumačku ekipu čine Svetozar Cvetković, Ozren Grabarić, Matea Mavrak, Džana Džanić, Alban Ukaj, Davor Sabo i Belma Alić.

U središtu predstave nalazi se Wilhelm Furtwängler, njemački dirigent i skladatelj čiji je odnos prema nacističkom režimu otvorio jedno od onih pitanja koja ne dopuštaju jednostavne moralne presude. Gdje završava opravdanje da smo u danim okolnostima učinili sve što je bilo u našoj moći, a počinje bolno pitanje je li to doista bilo dovoljno? Jesmo li, kao ljudska bića, bili dužni učiniti više? Furtwänglerova sudbina otvara i pitanje može li umjetnost ostati izvan politike kada djeluje unutar sustava koji je nastoji podrediti vlastitim ciljevima te što znači sačuvati umjetnički integritet u vremenu kada se šutnja, suradnja i otpor ne mogu uvijek razdvojiti jasnim granicama.

Predstava tako nadilazi povijesni okvir svoje radnje. Furtwänglerova sudbina nije samo priča o jednom umjetniku i njegovu odnosu prema nacističkoj Njemačkoj nego i povod za razmišljanje o moralnim kompromisima, granicama osobne odgovornosti i načinu na koji prosuđujemo ljude suočene s izborima u okolnostima koje ne ostavljaju mnogo prostora za nevinost. Pritom se pitanje iz naslova ne odnosi samo na povijesnog pojedinca. Prije ili poslije, ono se vraća i nama samima.

Lenka Udovički zrelom i nenametljivom redateljskom rukom tematski i moralno zahtjevan komad pretvorila je u predstavu koja se prati s lakoćom, a gledatelja zaokuplja još danima nakon spuštanja zastora. Njezina je snaga u tome što složena pitanja ne pojednostavljuje, nego ih čini pristupačnima. Ne nameće gotove zaključke, već ostavlja dovoljno prostora da se gledatelj sam suoči s dvojbama koje predstava otvara.

Svetozar Cvetković i Ozren Grabarić uvjerljivo su utjelovili likove koji provociraju upravo zato što nam ne dopuštaju da se bez rezerve priklonimo samo jednoj strani. Njihove su interpretacije toliko snažne da možemo razumjeti obje pozicije, pa čak i osjetiti koliko bismo se sami mogli prepoznati u jednoj ili drugoj. Grabarić je dojmljivo oblikovao čovjeka duboko obilježenog ratnom traumom i stradanjem nevinih žrtava, dok je Cvetković dočarao složene emocije i moralne dvojbe čovjeka koji je istodobno rodoljub i umjetnik te vjeruje da je činio ono što je bilo u njegovoj moći.

No predstava nam ne dopušta da se na tome zaustavimo. Suočava nas s mnogo neugodnijim pitanjem: što ako ono što je čovjek učinio ipak nije bilo dovoljno da se suprotstavi sustavnom nasilju i obrani ljudsko dostojanstvo? Tu se otvara pitanje granica osobne odgovornosti i onoga što možemo očekivati od pojedinca. Gledajući predstavu, zapitala sam se i nešto drugo: bi li se išta promijenilo da je Furtwängler ubio Hitlera? Bi li to doista zaustavio zlo ili bi samo otvorio prostor novom nasilju i novim oblicima represije? Možemo li od umjetnika koji je imao pristup samom vrhu režima očekivati da napusti vlastitu ulogu i postane izvršitelj krajnjeg čina otpora?

Takav bi čin suprotstavio stvaralačku snagu umjetnosti krajnjem obliku nasilja. No čak i kada se nasilje čini opravdanim, ostaje opasnost da se čovjek, boreći se protiv zla, i sam posluži njegovim sredstvima. Može li umjetnost sačuvati ljudskost kada je svijet preplavljen barbarstvom ili pred takvim razaranjem postaje nemoćna? A kada se otpor pretvori u nasilje, gdje završava herojstvo, a počinje ubojstvo? To su pitanja na koja nema jednostavnih odgovora.

Snaga predstave upravo je u tome što nam ne nudi udobnu poziciju iz koje bismo mogli izricati konačne moralne presude. Suočava nas s činjenicom da razumijevanje ne znači nužno opravdavanje, kao što ni osuda ne znači da smo doista razumjeli čovjeka i okolnosti u kojima je djelovao. Umjesto gotovih odgovora, ostavlja nam obvezu da nastavimo propitivati. Možda je upravo to jedan od najvažnijih zadataka kazališta: ne poštedjeti nas težine moralnih dilema, nego nas naučiti da pred njima ne zatvaramo oči.

Kolektivna savjest i proizvodnja neprijatelja

Ta potreba za propitivanjem stvarnosti vodi nas do druge predstave, Vještica iz Salema Zagrebačkog kazališta mladih, izvedene 9. listopada u sklopu MESS festivala na sceni Narodnog pozorišta Sarajevo. Predstavu prema drami Arthura Millera režirao Oliver Frljić, a u njoj igraju Nikolina Prkačin, Ugo Korani, Dado Ćosić, Adrian Pezdirc, Petra Svrtan, Milivoj Beader, Hrvojka Begović, Ivan Jurković i Linda Begonja.

Frljićevu predstavu nisam doživjela kao nešto što me uznemirava ili šokira, nego kao nešto u čemu prepoznajem stvarnost oko sebe. Razumjela sam što radi i zašto to radi. Eksplicitnost njegova redateljskog postupka nije me udaljila od značenja predstave, nego mi je omogućila da jasnije sagledam mehanizme koje razotkriva. Prošlost pritom nije samo povijesna kulisa nego sredstvo kojim jasnije prepoznajemo ono što se događa danas.

Ljudi se mijenjaju, društvene strukture poprimaju drukčije oblike, a politički jezici i sredstva komunikacije neprestano se preobražavaju. Ipak, potreba za pripadanjem, strah od izdvajanja iz zajednice, spremnost da se drugome pripiše krivnja i sklonost prikrivanju vlastitog licemjerja moralnom nadmoći ostaju iznenađujuće postojani. Salem tako prestaje biti samo mjesto davnog progona i postaje ogledalo društva koje, unatoč povijesnim iskustvima i deklariranom napretku, iznova pronalazi načine da proizvodi krivce, disciplinira pojedince i vlastite strahove pretvara u društveno prihvatljive presude.

Frljić s iznimnom redateljskom energijom premošćuje vremensku udaljenost između povijesti i sadašnjosti. Glumci gotovo filmskom brzinom i lakoćom preuzimaju različite uloge, prelazeći iz jednog vremena u drugo, iz jednog lika i situacije u drugu, bez vidljivog napora koji bi narušio kontinuitet izvedbe. Radnja teče fluidno, a pozornost gledatelja ostaje vezana uz scenu od početka do kraja. Posebno je dojmljivo povjerenje unutar ansambla: glumci djeluju kao jedan organizam, usklađen zajedničkim ritmom i umjetničkim senzibilitetom. Ta scenska preciznost ne služi samo dinamici predstave nego omogućuje neprestanu smjenu lica i okolnosti pred gledateljem, dok obrasci ljudskog ponašanja ostaju gotovo nepromijenjeni.

Dvije pozornice, jedno ogledalo društva

Upravo ti obrasci povezuju ove dvije predstave u kazališni diptih. Dok se u predstavi Na čijoj strani pitanje odgovornosti postavlja pred pojedinca, njegove odluke i spremnost da zauzme stranu kada se sukobe osobna savjest i društvena očekivanja, u Vješticama iz Salema ono se premješta na kolektiv. U središtu je zajednica koja određuje tko joj pripada, a tko predstavlja prijetnju, koja proizvodi krivnju i vlastito nasilje opravdava obranom morala. Obje predstave tako, svaka iz svoje perspektive, propituju kako pojedinac i zajednica donose moralne odluke te koliko su spremni preuzeti odgovornost za posljedice vlastitih postupaka.

Pitanje iz naslova Harwoodove drame nastavlja živjeti i u Millerovu Salemu, u Frljićevoj redateljskoj interpretaciji, ali i izvan kazališta, u društvima koja se vole smatrati naprednima, a ipak teško podnose suočavanje s vlastitim licemjerjem. Povijesne se okolnosti mijenjaju, ali mehanizmi straha, isključivanja i kolektivnog opravdavanja vlastitih postupaka iznova pronalaze put do sadašnjosti.

Kazalište kao prostor društvenog preispitivanja

Kazalište ne mora izravno reagirati na svaku društveno-političku pojavu, ali mora imati slobodu to činiti. Njegova je snaga u sposobnosti da potakne na razmišljanje, uzdrma ustaljene predodžbe i suoči gledatelja s vlastitim proturječnostima. Nije riječ o provokaciji radi provokacije, nego o stvaranju prostora za kritičko promišljanje, osobito ondje gdje bi društvu bilo lakše prihvatiti poznate i politički poželjne odgovore. Ako kazalište ne može slobodno propitivati društvo u kojem nastaje, problem nadilazi granice umjetničke slobode i odražava se na samo društvo, koje više ne podnosi vlastito preispitivanje, radije braneći svoje iluzije nego se suočavajući sa stvarnošću.

Gledatelj pritom nije tek pasivni primatelj umjetničkog djela. On je dio društva kojemu se to djelo obraća, pojedinac koji svojim stavovima, izborima i spremnošću da prepozna vlastitu odgovornost sudjeluje u oblikovanju zajedničke stvarnosti. Ono što prepoznajemo na pozornici ne ostaje nužno na njoj. Ponekad nas upravo kazalište natjera da drukčije pogledamo ono što smo dotad prihvaćali kao uobičajeno ili neizbježno.

Zato se spuštanjem zastora pitanje ne završava, nego tek počinje. Izlaskom iz kazališta vraćamo se stvarnosti u kojoj više nema glumaca ni unaprijed napisanih replika, ali u kojoj se od nas ponovno traži da biramo: hoćemo li djelovati ili šutjeti, suprotstaviti se ili pristati, riskirati ili se skloniti iza vlastite ravnodušnosti. Jer stranu ne biramo onda kada o njoj govorimo, nego onda kada nas vlastiti izbori počnu nešto koštati. A možda je upravo to najvažnije pitanje koje nam kazalište ostavlja: ne što bismo učinili na mjestu drugih, nego što ćemo učiniti kada dođe red na nas.