Na današnji dan prije 140 godina, 28. srpnja 1885. u Zagrebu je rođen Branko Gavella, hrvatski redatelj, teatrolog i kazališni pedagog.
Nakon mature u Klasičnoj gimnaziji u Zagrebu, studirao je filozofiju, germanistiku i slavistiku u Beču.
U Beču je i doktorirao 1908. godine.
Od 1909. godine bio je zaposlen u zagrebačkoj Sveučilišnoj knjižnici. Pisao je kazališne kritike u dnevniku Agramer Tagblatt, a 1914. godine prvi puta režirao je u HNK. Poticao je osnivanje glumačke škole, ravnao je dramom HNK i postavljao svoje najbolje predstave, te realizirao brojna djela opernoga repertoara.
Osobito se zalagao za scensko izvođenje hrvatske dramske baštine. Režirao je u godinama nakon Drugoga svjetskoga rata u Bratislavi, Ostravi i Ljubljani, a od 1949. godine ponovno je u svom rodnom gradu.
Postavio je 279 dramskih i opernih djela, a posebice se ističu režije M. Držića, I. Gundulića, T. Brezovačkoga, I. Vojnovića, M. Krleže, M. Begovića, W. Shakespearea, J. W. Goethea, G. B. Shawa, L. Pirandella, M. P. Musorgskoga i R. Wagnera.
Godine 1950. preustrojio je zagrebačku Zemaljsku glumačku školu u Akademiju za kazališnu umjetnost (danas ADU).
Pokrenuo je 1953. utemeljenje Zagrebačkog dramskog kazališta (danas Gradsko dramsko kazalište Gavella), a napisao je knjige: Hrvatsko glumište, Glumac i kazalište i Književnost i kazalište.
Od 1950. objavio je niz studija i eseja o hrvatskim dramatičarima i pjesnicima (M. Držić, I. Mažuranić, A. Šenoa, I. Vojnović i posebice M. Krleža), 'književnih portreta' (D. Boranić, M. Kombol, Lj. Babić), sabranih u knjizi Književnost i kazalište (1971), te nastavio istraživanja o 'estetici kazališta i glume' objavljena pod naslovom Glumac i kazalište (1967).
Metodom suvremene teatrološke estetike i sociologije raspravljao o stilskim obilježjima hrvatskoga glumišta i njegovu odnosu prema njegovu 'kazališnom susjedstvu', što je posebice došlo do izražaja u knjizi Hrvatsko glumište (1953).
Branko Gavella jedan je od najvećih umjetnika što ih je imala hrvatska pozornica. Stvaratelj i teoretičar, organizator i pedagog, redatelj, prevoditelj i publicist koji svojim nezaobilaznim djelom postao je pojmom i simbolom cijeloga kazališnoga razdoblja. Bio je redoviti član JAZU od 1961. godine u Razredu za filologiju.
