Trideset godina od smrti Milesa Davisa

Slavni jazz glazbenik Miles Davis umro je na današnji dan prije 30 godina, 28. rujna 1991. u Santa Monici u Kaliforniji.

Rođen je kao Miles Dewey Davis Jr. 25. svibnja 1926. u Altonu u državi Illinois, u obitelji srednje klase u kojoj je otac bio zubar, majka je svirala violinu, a sestra klavir. Davis je trubu počeo svirati kao desetogodišnjak, prvu vlastitu dobio je kao trinaestogodišnjak, a već kao srednjoškolac pridružuje se školskom i lokalnim sastavima.

Godine 1944. dolazi u New York gdje studira na Julliard School Of Music. No, brzo napušta studij i počinje aktivnije svirati po klubovima u 52. ulici prijateljujući s velikanima jazza poput Colemana Hawkinsa, Theloniousa Monka, Maxa Roacha i drugih.

Od sredine četrdesetih kada je bio uključen u bebop pokret i svirao s najznačajnijim predstavnicima tog jazz idioma, do brojnih drugih smjerova u jazzu koji su slijedili, a kojih je većine on bio začetnikom, tijekom karijere Davis je bio jednim od najznačajnijih jazzista, trubač iznimne liričnosti i originalna zvuka, skladatelj čije su teme postale jazz standardima.

Imao je sposobnost prepoznati nove ideje drugih glazbenika i objediniti ih, iskoristiti za formiranje novih smjerova. Bio je provokativan i beskompromisan u provođenju svojih inovativnih ideja, ali nikad nije zaboravljao tradiciju i svojeg idola Louisa Armstronga – "Ne možete odsvirati ništa na trubi a da ne dolazi od njega, čak niti ove moderne stvari. Ne mogu se sjetiti kad je loše zvučao".

U Davisovim su sastavima svirali najveći jazzisti, i sami vođe svojih sastava: Kenny Clarke, Tadd Dameron, John Coltrane, Cannonball Adderley, Bill Evans, Wayne Shorter, Herbie Hancock, Joe Zawinul, Chick Corea, John McLaughlin, Keith Jarrett, Marcus Miller, John Scofield, Bob Berg.

Glasoviti klavirist i Milesov dugogodišnji suradnik Herbie Hancock izjavio je: "Miles Davis je bio pokretačka snaga američke glazbe. Njegov je utjecaj bio toliko velik da se i danas osjeća. Postavio je kriterije za razvoj mnogih glazbenika. Imao je sposobnost prepoznati veliki talent u drugom glazbeniku i zajedno s njim prolaziti kroz njegov razvoj, a ujedno je mnogo učio od glazbenika koji su s njim svirali".

U prvoj polovici pedesetih, zbog poteškoća uzrokovanih ovisnošću o heroinu Davisova je aktivnost smanjena, a prvi veliki povratak ostvario je 1954. surađujući s raznim poznatim glazbenicima poput Sonnyja Rollinsa, Arta Blakeya, Tadda Damerona, Horacea Silvera, Milta Jacksona i drugih, s kojima je snimio brojne albume pod svojim imenom. 

Miles Davis 1955. utemeljuje novi kvintet s kojim počinje značajno razdoblje karijere i postaje vodećim jazzistom. U tom sastavu što je gotovo telepatski komunicirao svirali su tenor saksofonist John Coltrane, klavirist Red Garland, kontrabasist Paul Chambers i bubnjar Philly Joe Jones.

U samo godinu dana snimili su šest legendarnih albuma: "Miles", "Cookin'", "Relaxin'", "Workin'" i "Steamin'", te "‘Round About Midnight" koji je označio početak bogate suradnje s izdavačkom tvrtkom Columbia.

Šezdesete su godine donijele nove promjene u postavi i razvijanje modalnog pristupa, te sve učestalije razmirice s Coltraneom. Njihove su se glazbene ideje sve više razlikovale, a neslaganje je kulminiralo na europskoj turneji krajem šezdesete, poslije koje su zajedno objavili samo još album "Some Day My Prince Will Come" na kome se već pojavljuje i drugi tenor saksofonist – Hank Mobley.

Albumom "Seven Steps To Heaven" iz 1963. Miles je promovirao novu ritam sekciju s mladim nadarenim glazbenicima koji će poslije postati zvijezdama jazza: klaviristom Herbiem Hancockom, kontrabasistom Ronom Carterom i bubnjarem Tonyjem Williamsom, ali nitko nije zadovoljavao kriterije koje je na mjestu saksofonista postavio Coltrane. OPŠIRNIJE