Birth of the Cool: Novo svjetlo na život jednog od najvećih glazbenika

Dokumentarac “Miles Davis: Birth of the Cool”, odnedavno dostupan na Netflixu, pripada novodobnim filmovima rađenim u skladu s visokoprofesionalnim standardima koprodukcije BBC Music i American Masters serije američkog PBS-a, piše kritičar Hrvoj e Horvat u zagrebačkom izdanju Večernjeg lista.

Temeljitim istraživanjem, izborom arhivskih foto i videomaterijala redatelj Stanley Nelson u 115 minuta sastavio je detaljan pregled života i rada Milesa Davisa u kojem izjavama sudjeluju Davisovi prijatelji iz djetinjstva i kasnije dobi, suvremenici, kritičari i glazbenici poput Quincyja Jonesa, Herbieja Hancocka, Carlosa Santane i drugih.

Od samog početka, piše Horvat, Davis je imao zanimljiv put jer kao dijete “bio je talentiran, ali i čudan, uvijek je sve radio po svome”, što će postati njegova životna konstanta. Upravo posvećenost sviranju, talent i, što sam ističe od prvih riječi u filmu, volja za promjenama, postavili su ga na mjesto jednog od najvažnijih glazbenika 20. stoljeća.

No prije toga kao dijete preživio je rasizam u St. Louisu jer, iako je odrastao u bogatijoj obitelji oca zubara, novac i status nisu jamčili jednakost Afroamerikancima tridesetih godina na jugu SAD-a, “rasističkom do kostiju”.

Milesov odnos prema ženama i bijes, tvrde svjedoci, utemeljeni su upravo u najranijem djetinjstvu i odnosu oca i majke. Već prva truba koju je od oca dobio s 13 godina (majka je željela da svira violinu) dovela ga je u puhačku sekciju plesnog orkestra.

Budući da je kao dijete samo svirao, dok su ostali radili i dnevne poslove, ubrzo postaje šef orkestra, da bi u ljeto nakon završetka srednje škole postao zamjena u big bandu Billyja Eckstinea, u kojem su pak svirali Charlie “Bird” Parker i Dizzy Gillespie.

Bio je to “laboratorij, budućnost suvremenog jazza” i nakon toga nije mogao natrag. Kad je stigao u New York 1944. i upisao akademiju Juilliard, “htio je naučiti note”, proći sve faze učenja iako je zarana bio i skeptičan jer, “kad naučiš nešto iz teorije, možeš izgubiti svoj osjećaj za sviranje”.

Nakon što je upoznao Parkera i Gillespieja, otvorio se kreativni svemir i Davis ih je, shvaćajući gdje leži uzbudljivost i budućnost, uporno tražio po 52. ulici, žili kucavici punoj klubova nove scene be-bop jazza, glazbe koja je zamjenjivala dotadašnji “pleh” plesnih zabavnih orkestara. Elegantno odjeveni rodonačelnici “coola” i intelektualna glazba kojoj su uzori bili autentični skladatelji poput Stravinskoga stavili su Milesa Davisa u vrijeme razvoja novog jazza u epicentar zbivanja.

Prije mnogih stigao je do Pariza i osjetio oslobođenje od rasnih problema prisutnih u SAD-u, u gradu gdje je krajem četrdesetih jazz bio zvuk nove epohe nakon rata, znak novog vremena, a intelektualna elita novo društvo istomišljenika. U zanimljivoj priči s dojmovima sudionika film “Birth of the Cool” pokazuje kako je Davis kroz vezu s Juliette Greco i druženje s Picassom, Sartreom i drugom intelektualnom elitom svirao i disao punim plućima, da bi ga povratak u sumorne Sjedinjene Države, s daleko manjim društvenim slobodama za crnopute, prvo bacio u depresiju, a potom i u ranu heroinsku ovisnost. Iz nje ga je spasio otac odvevši ga iz New Yorka natrag u St. Louis. To formativno razdoblje karijere nastavlja se pričom o ključnom nastupu na festivalu u Newportu 1955. nakon kojega potpisuje ugovor s diskografskom kućom Columbia, povratkom u Pariz gdje 1956. improvizirajući snima glazbu za film Louisa Mallea “Lift za gubilište” koji smo nedavno vidjeli u njegovu dugom ciklusu na HTV-u 3.

Uvedemo li u jednadžbu prijelomne događaje iz idućih dekada i Davisov put na poziciju svjetske zvijezde do smrti 1991., sjajnu glazbu u podlozi, nehisteričnu montažu, Davisove privatne videosnimke, naratora s Davisovim izjavama, dobivamo konkretan film koji nije artistički ekvivalent Davisovoj glazbi, nego pregledna televizijska rekapitulacija njegova života o kojem bubnjar Lenny White kaže: “Miles Davis nosio je modernu odjeću, vozio brze automobile... Sve te žene oko njega i ostalo, mi nismo samo htjeli svirati s Milesom Davisom, mi smo htjeli biti Miles Davis.”, piše Horvat.