Prije stotinu godina preminuo jedan najvećih tenora svih vremena
Na današnji dan prije 100 godina, 2. kolovoza 1921. godine, u Napulju je preminuo Enrico Caruso, jedan od najvećih opernih pjevača svih vremena.
Caruso je rođen 25. veljače 1873. godine, također u Napuplju, a pjevao je na svim većim europskim i američkim opernim pozornicama.
Njegovi roditelji Anna Maria i Marcello Caruso su bili dosta siromašni, ali ih je Enrico zapamtio kao vrlo ljubazne i otvorene ljude. Od sedmero djece u obitelji Caruso, samo je troje preživjelo.
Započeo karijeru kao dječak kontraaltist u crkvenim zborovima. Nakon školovanja, od 1897. nastupao kao operni pjevač. Vrlo brzo stekao međunarodni ugled (Petrograd, Buenos Aires, Rim, Milano).
Od 1904. godine je prvi tenor opere Metropolitan u New Yorku. Stekao je reputaciju najvećeg tenora svoga vremena.
Ostvario je repertoar od 67 uloga lirskog i dramatskog žanra te bio uzoran interpret verističkih opera. Repertoar mu je obuhvaćao naslovne uloge u operama G. Donizettija, P. Mascagnija, G. Verdija, G. Bizeta itd. te popularne napolitanske arije.
Pjevao je i talijanske kancone. Bio je majstor klasičnoga talijanskog vokalnog stila i tehnike, a publiku je fascinirao svojim sonornim izražajnim glasom, jedinstvenim po baršunastoj mekoći i boji.
U to vrijeme u Napulju je posvuda vladala velika prljavština. Siromašni su živjeli u takozvanim bassi sobama na prvim katovima zgrada zamišljenih kao skladišta – bez prozora, tekuće vode i toaleta. Vrata koja su se otvarala izravno na ulicu služila su kao jedini izvor ventilacije, no zbog kriminala zatvarala su se noću.
Mnoge su obitelji živjele u istoj sobi s domaćim životinjama. Ujutro bi domaćini životinjski izmet bacili ravno na ulicu gdje se obično i kuhala hrana. Vjerovalo se da ljudi umiru od "napuljske groznice" (kako su se obično nazivali tifus i kolera).
Mladog Enrica slučajno je, kako pjeva, čuo lokalni učitelj, te nagovorio Enricova oca da ga upiše u napuljsku glazbenu školu. Sve ostalo je povijest.
