Prije 210 godina rođen je znameniti skladatelj Richard Wagner
Na današnji dan prije 210 godina, 22. svibnja 1813. u Leipzigu je rođen Richard Wagner, njemački skladatelj, dirigent, reformator opere i središnja ličnost u njezinom razvoju u drugoj polovici 19. stoljeća.
Wagner je rođen kao deveto dijete Carla Friedricha Wagnera, policijskog činovnika koji je preminuo od tifusa šest mjeseci nakon Richardova rođenja.
Nakon smrti oca, Wagnerova majka, Johanna Rosine Wagner, počela je živjeti s glumcem i književnikom Ludwigom Geyerom, prijateljem Richardova oca. U kolovozu 1814. godine Johanna Rosine udala se za Geyera i sa svojom obitelji preselila u njegovu rezidenciju u Dresdenu.
Prvih 14 godina svoga života Wagner se zvao Wilhelm Richard Geyer. Ludwig Geyer je umro 1821. godine kada je Richardu bilo osam godina. Nakon smrti očuha mladi Wagner je krenuo u školu Kreuz u Dresedenu koju je platio njegov stariji brat.
Godine 1827. Wagnerova obitelj seli natrag u Leipzig, gdje je Wagner od 1828. do 1831. primao prve poduke iz kompozicije od Christiana Gottlieba Müllera. U Leipzigu je studirao kompoziciju kod Theodora Weinliga.
Djelovao je kao dirigent u kazalištima manjih njemačkih gradova, usporedno skladajući operne prvijence u tradiciji romantičke njemačke i francuske velike opere.
Nakon neuspjelih pokušaja skladateljske afirmacije u Parizu, 1840-ih djelovao je u Dresdenu, gdje je u operama Ukleti Holandez (Der fliegende Holländer, 1843), Tannhäuser (1845) i Lohengrin (1850) postupno izgradio vlastiti stil.
Zbog sudjelovanja u revolucionarnim zbivanjima otišao je u politički egzil, gdje je u spisima Umjetničko djelo budućnosti (Das Kunstwerk der Zukunft, 1849) i Opera i drama (Oper und Drama, I–II, 1850–51) formulirao svoju skladateljsku poetiku, u skladu s kojom je dugo, s prekidima, radio na monumentalnoj opernoj tetralogiji Prsten Nibelunga (Der Ring des Nibelungen, 1851–74), temeljenoj na germanskoj mitologiji.
Živio je u različitim europskim gradovima, a 1864. mecena mu je postao mladi bavarski kralj Ludvig II. Oton, koji je obilno financijski potpomagao izvedbe njegovih opera u Münchenu te poslije u kazalištu izgrađenom posebno za tu svrhu u Bayreuthu. Time je Wagner ostvario ambicije o elitnome hramu umjetnosti, koji do danas prigodom Svečanih igara u Bayreuthu svake godine posjećuje velik broj njegovih poklonika.
Po uzoru na grčku tragediju, u svojim je glazbenim dramama (kako je nazivao opere nastale nakon Lohengrina) nastojao ostvariti estetiku sveukupnog umjetničkog djela (Gesamtkunstwerk) u kojem su sve umjetnosti ravnopravne, čime je zapravo podignuo glazbeno kazalište na estetičku razinu ostalih umjetnosti.
Promičući sveobuhvatni koncept autorstva, napisao je libreta svih svojih opera. Nadahnjivao se filozofijom L. Feuerbacha i A. Schopenhauera, a u glazbi se smatrao nasljednikom L. van Beethovena, ostvarivši u svojim djelima do tada nedosegnut utjecaj simfonijske glazbe na operu.
Osim na razini orkestracije (povećanje sastava, istraživanje do tada neiskorištenih instrumentacijskih mogućnosti te uvođenje novih instrumenata), taj je utjecaj najvidljiviji u tehnici provodnih motiva (lajtmotiv), uporaba kojih je analogna motivskomu radu u instrumentalnoj glazbi.
U opere Tannhäuser i Lohengrin unio je reminiscencijske motive kakvima se koristio C. M. von Weber, a kakvima se postiže specifično dramaturško djelovanje. Počevši od Prstena Nibelunga, provodni motivi prožimaju cjelokupnu partituru i izgrađuju složen sustav međuodnosa.
U prvim dvama dijelovima tetralogije Prsten Nibelunga, Rajninu zlatu (Das Rheingold, praizvedba 1869) i Walküri (1870), takvi provodni motivi pretežno asociraju na pojedine likove i konkretne ili apstraktne pojmove, no u trećem i četvrtom dijelu, Siegfriedu (1876) i Sumraku bogova (Götterdämmerung, 1876), te u kasnijim glazbenim dramama, sve ih je teže jednoznačno odrediti jer se neprestano preoblikuju i razvijaju u orkestru. Pritom orkestar, interpretirajući dramu glazbenim sredstvima, poprima funkciju zbora u grčkoj tragediji.
U Wagnerovim se operama stoga gube tragovi starije podjele opere na brojeve, ali i pravilne formalne konstrukcije općenito; zbog toga nastaje tzv. beskrajna melodija, pri čem i harmonijski jezik postaje sve složeniji, posebice u Tristanu i Izoldi (Tristan und Isolde, 1865).
Sukladno temi o neostvarivoj ljubavi, koja ispunjenje nalazi tek u smrti ljubavnika, disonantne napetosti na rubu tonalitetnosti razriješit će se tek na kraju opere.
U posljednjim dvama djelima Wagner se vratio dijatonici, no dok je sve to u Majstorima pjevačima (Die Meistersinger von Nürnberg, 1868) u znaku autobiografičnosti i osebujnoga dijaloga s tradicijom, Parsifal (1882) u drukčijoj, po kršćanskoj mistici netipičnoj razradbi jedne od Wagnerovih glavnih tema – iskupljenje kroz žrtvu – nastavlja procese složenoga međudjelovanja kompozicijsko-tehničkih postupaka i dramske izražajnosti.
Wagnera se smatra najvećim njemačkim opernim autorom XIX. st. i jednim od najutjecajnijih opernih skladatelja uopće.
Wagner je dva puta stupao u brak. Prvi puta s glumicom Minnom Planer (1809. – 1865.) s kojom nije imao djece. Druga mu je supruga bila kći Franza Liszta, Cosima von Bülow (1837. – 1930.), s kojom je imao troje djece (pri čemu je Cosima već imala dvoje djece iz braka s Hansom von Bülowom).
Umro je u Veneciji 13. veljače 1883.
Jedno vrijeme Wagner je prijateljevao i s Friedrichom Nietzscheom. Njegovu glazbu Hitler je obožavao (zbog njemačkih mitova koje obrađuje u svojim djelima, npr. Prsten Nibelunga) pa je ona bila neka vrsta službene glazbe u Trećem Reichu i glazbena preteča nacionalsocijalizma.
Iz tog razloga i dan danas u Izraelu su zabranjena izvođenja njegovih djela, iako se s vremena na vrijeme javljaju glasovi koji žele ukloniti tu zabranu.
Wagnerove opera, spisi, politika, vjerovanja i neobičan stil života učinili su ga za života kontroverznom figurom. Nakon Wagnerove smrti, rasprave o njegovim idejama i njihove interpretacije, osobito u Njemačkoj u 20. stoljeću, nastavili su ga činiti politički i društveno kontroverznim na način na koji drugi veliki skladatelji nisu.
Mnogo tenzija Wagner je dignuo svojim komentarima o Židovima, koji i dalje utječu na način na koji su njegovi radovi promatraju, kao i esejima koje je pisao o prirodi rasa iz 1850. pa nadalje, i njihovim navodnim utjecajem na antisemitizam Adolfa Hitlera.
Adolf Hitler je bio obožavatelj Wagnerove glazbe i vidio u njegovim operama utjelovljenje svoje vizije njemačke nacije. Međutim, čini se da nema dokaza koji podupiru tvrdnje da je njegova glazba svirana u nacističkim logorima smrti tijekom Drugog svjetskog rata.
