On je jedan od najvećih skladatelja svih vremena

Slavni skladatelj Johann Sebastian Bach rođen je na današnji dan, 21. ožujka 1685. godine u Eisenchu.

Prve upute o sviranju violine dobio je od svojeg oca Ambrosiusa Bacha, gradskoga i dvorskoga glazbenika u Eisenachu, čembalo i orgulje učio je kod strica Christopha, zatim kod najstarijega brata Johanna Christopha, koji ga je uputio i u skladanje. Naime, ostavši bez roditelja u desetoj godini života, preselio se k starijem bratu, Johannu Christophu.

Godine 1703. postao je član (vjerojatno violinist i orguljaš) dvorske kapele u Weimaru, a potkraj te godine dobio mjesto orguljaša i kantora u Arnstadtu; odande odlazi na studijsko putovanje (1705) Dietrichu Buxtehudeu u Lübeck.

Od 1708. godine Bach djeluje u kapeli vojvodskoga dvora u Weimaru, najprije kao orguljaš, čembalist, član orkestra, skladatelj, a od 1714. godine i kao koncertni majstor. 

Bach je 1707. godine oženio svoju drugu rođakinju, Mariju Barbaru Bach, s kojom je imao 7 djece, od čega je 4 doživjelo odraslu dob. Marija Barbara je umrla iznenada, 1720. godine.

Novu službu Bach je preuzeo 1717. godine kada prelazi u Cöthen, gdje također vodi dvorsku kapelu princa Leopolda od Anhalt-Cöthena, koji je i sam bio glazbenik. 

Godine 1723. prihvaća službu kantora crkve sv. Tome i gradskog glazbenog ravnatelja u Leipzigu. Na tom je položaju ostao do kraja života, obavljajući različite dužnosti počev od poučavanja u školi sv. Tome do organizacije glazbenih priredaba za grad i crkvu te skladanja.

Za boravka u Cöthenu (1721.) Bach se vjenčao s mladom sopranisticom Annom Magdalenom Wilcke. Unatoč dobnoj razlici (Anna je bila mlađa od njega 17 godina), imali su sretan brak, s 13 djece. Tijekom života je imao ukupno 20 djece.

Sva Bachova djeca bila su glazbeno nadarena, a neki su postali i istaknuti glazbenici, od kojih su najpoznatiji Carl Philipp Emanuel Bach, Johann Christian Bach te Wilhelm Friedemann Bach.

Tijekom boravka u Leipzigu, Bach je imao dobre odnose s profesorima tamošnjeg sveučilišta, koji su pisali tekstove za kantate ili bili kumovi njegovoj djeci.

Također je bio u kontaktu s mnogim glazbenicima iz cijele Njemačke. Često ga je posjećivao Georg Philipp Telemann, koji je bio kum C. P. E. Bacha, i vjerojatno su se i često dopisivali. Međutim, Bach i Georg Friedrich Händel, koji su rođeni iste godine, nikada se nisu sreli.

Potkraj 1749. oslijepio je pa je njegove posljednje skladbe bilježio, prema diktatu, njegov učenik Johann Christoph Altnikol.

Stvarajući u doba kasnoga baroka, Bach je u svojem golemom i raznovrsnom opusu doveo do zaključnog vrhunca dostignuća cijeloga baroknog razdoblja.

Usavršio je i obogatio ustaljene oblike (fuga, suita, barokni koncert, sonata, kantata, misa, oratorij i dr.), produbio i intenzivirao izražajna sredstva i tehnike (polifonija, harmonija, instrumentacija) te spojio u sveobuhvatnu cjelinu raznorodne stilske elemente njemačke, talijanske i francuske glazbe.

Ujedno je genijalnom maštovitošću i bogatstvom izraza stvorio djelo trajne, općečovječanske vrijednosti. Glavna su obilježja njegova skladateljskoga stila melodika široka raspona, bogato razvedeno ornamentiranje solističkih linija, izvanredno složene i često vrlo smione harmonije, motivička građa nabijena pokretačkom snagom te sklonost prema jedinstvenim ritmičkim tokovima i gustoći kontrapunktičkoga tkiva.

Za života na glasu kao virtuoz i maštovit improvizator na orguljama, kao majstor skladateljskih tehnika, a ne kao stvaralačka ličnost, Bach je nakon smrti ubrzo zaboravljen.

Njegova glazbena ostavština, podijeljena između njegovih sinova Wilhelma Friedemanna i Carla Philippa Emanuela, s vremenom je rasuta i dobrim dijelom izgubljena; sačuvano je nešto više od polovice opusa.

Zanimanje za njegovu glazbu i svijest o njegovu značenju javlja se tek početkom XIX. st. u doba romantizma; odlučan poticaj obnovi izvođenja Bachove glazbe dala je izvedba njegova remek-djela Muke po Mateju pod dirigentskim vodstvom Felixa Mendelssohna (1829), zatim prvo sveukupno izdanje djela što ga je pokrenulo Bachovo društvo (osnovano 1850).

Otada je Bachova glazba postala općečovječanskim dobrom i ishodištem razvoja mnogih glazbenih smjerova (neobarok).

Glavna djela: 6 Brandenburških koncerata, 4 Uvertire (suite), Trostruki koncert za flautu, violinu, glasovir (čembalo), 16 glasovirskih koncerata (3 za dva glasovira, 2 za tri glasovira), 2 koncerta za violinu, 3 sonate i 3 suite za violinu solo, 6 suita za violončelo solo, 3 triosonate, 8 sonata za violinu i glasovir, sonate za violu da gamba i glasovir, 6 sonata i 5 koncerata za orgulje.

Skladao je velik broj preludija, fuga, fantazija i tokata za orgulje, oko 150 koralnih obradbi za orgulje (Orgelbüchlein; Clavier-Übung, III, i dr.), zbirka od 48 preludija i fuga za glasovir u 2 sv. (Das Wohltemperierte Klavier), 12 glasovirskih suita (6 engleskih i 6 francuskih), 6 partita, 15 dvoglasnih i 15 troglasnih invencija.

Nadalje, Talijanski koncert, varijacije Goldberg (Aria mit 30 Veränderungen), suite za lutnju, Muka po Mateju (Matthäuspassion), Muka po Ivanu (Johannespassion), Božićni oratorij, oko 250 crkvenih i svjetovnih kantata, velika misa u h-molu, moteti, oko 350 koralnih obradbi za zbor, i posljednje djelo, bez naznake sastava, Umijeće fuge (Die Kunst der Fuge, 1751), krase njegov opsu.

Umro je u Leipzigu 28. srpnja 1750. godine, gdje je i pokopan u Crkvi sv. Tome. (Izvori: Wikipedia i Hrvatska enciklopedija)