Prije 155 godina umro je autor znamenite opere "Seviljski brijač"
Gioacchino Antonio Rossini, najvažniji operni skladatelj prve polovice XIX. stoljeća, umro je na današnji dan prije 155 godina, 13. studenog 1868. u Parizu.
Rođen je 29. veljače 1792. u Pesaru, a potječe iz glazbeničke obitelji (otac hornist, majka pjevačica), u kojoj je stekao osnovno glazbeno obrazovanje.
Na liceju u Bologni učio je glazbu (pjevanje, violončelo, glasovir i kontrapunkt), kao pjevač u malim opernim ulogama nastupao je od svoje 12. godine, a od 1804. i kao operni čembalist u lokalnim kazalištima, od kada potječu i njegove prve komorne skladbe i arije.
Cjelovite je opere počeo skladati 1810. po narudžbi venecijanskih i drugih kazališta te ubrzo stekao popularnost širom talijanskih zemalja.
Već tada se Rossinijeva skladateljska osobnost počela jasnije oblikovati u farsama i komičnim operama, u kojima pokazuje sklonost prema korištenju zvukovnih kvaliteta riječi i tzv. buffo-recitativu, te sentimentalnim melodijama razvijenih linija i bogatih ukrasa.
Skladao je brzo (često jednu operu na mjesec), udovoljujući tako mnogobrojnim narudžbama, a mnogo je i putovao (Milano, Rim, Napulj).
Prvi međunarodni uspjeh postignuo je ozbiljnom operom Tancredi (Venecija, 1813), u kojoj je ostvario i prve nove formalne operne postupke spajanja lirskih i dramatskih elemenata. Iste godine potvrdio je slavu komičnom operom Talijanka u Alžiru (L’italiana in Algeri) u koju je uspješno uveo elemente ozbiljne opere, postupak koji je nastavio i u Pepeljugi (La Cenerentola, Rim 1817).
Po narudžbi rimskoga kazališta Argentina, u veljači 1816. praizvedena je njegova najpopularnija opera Almaviva, ili nekoristan oprez (Almaviva, ossia L’inutile precauzione), danas poznata kao Seviljski brijač (Il barbiere di Siviglia), prema Beaumarchaisovu predlošku.
Spoj tradicionalnih skladateljskih postupaka, obogaćenih novim dramatskim nabojem i promišljenom razradbom u instrumentaciji, proveden je pozorno i višeslojno, čime je postignuta prštava komika s mnogo ironije i svježine.
Kradljiva svraka (La gazza ladra, Milano 1817) pripada tada omiljenoj vrsti poluozbiljne opere (opera semiseria), nakon koje je slijedio niz djela skladanih za napuljska kazališta (stoga su neke uloge pisane na napuljskom dijalektu), među kojima se po dramatskoj razradbi ističe opera Otello (1816), a na tom je tragu za Veneciju skladana Semiramide (1823).
Zahvaljujući međunarodnoj slavi, Rossini je gostovao u Beču (1822), a 1823., na vrhuncu slave, napustio je Italiju. Nakon slabijeg uspjeha u Londonu, nastanio se 1824. u Parizu, gdje je postao glazbeni ravnatelj Talijanskoga kazališta.
Neke svoje talijanske opere s velikim je uspjehom prilagodio francuskom jeziku, ali uz izvjesne glazbene promjene kojima je razvedenu ornamentaciju melodije pojednostavnio, ali i dramatizirao.
Talijanski i francuski operni stil ujedinio je u svojim posljednjim dvjema operama, Grof Ory (Le Comte Ory, 1828) i, osobito, Guillaume Tell (1829), u kojoj je potpuno pročistio svoj stil.
