Joseph Haydn - jedan od trojice velikana bečke klasike

Na današnji dan prije 215 godina, 31.svibnja 1809. u Beču je preminuo znameniti skladatelj Joseph Haydn.

Već je za života bio iznimno cijenjen i slavan, a uz W. A. Mozarta i L. van Beethovena smatra se najznačajnijim predstavnikom bečke klasike.

Rođen 31. ožujka 1732. u austrijskom mjestu Rohrau, sredini koja je bila prožeta ne samo austrijskom već i hrvatskom i madžarskom kulturnom tradicijom, u obitelji obrtnika i ljubitelja glazbe.

Prvu opću i glazbenu poduku dobio je od rođaka u Hainburgu, no već u dobi od 7 do 8 godina postao je dječak zborist u bečkoj katedrali sv. Stjepana; uz to je učio glazbenu teoriju, sviranje violine i čembala te proučavao glazbene traktate baroknih majstora.

Nakon mutiranja morao je napustiti dječački zbor pa se izdržavao glazbenom podukom, nastupima u crkvi i u aristokratskim krugovima. Iz toga razdoblja potječu mnoge njegove komorne skladbe.

Promjena je nastupila kada su ga u svoju službu uzeli plemići Fürnberg, Morzin, a od 1761. grof Paul Anton i njegov brat Nicolaus Esterházy u Eisenstadtu, poslije na imanju Esterháza i u Beču. 

Kao kućni namještenik dobio je dužnosti zamjenika kapelnika, pa je u početku skladao pretežito instrumentalnu glazbu (simfonije, koncerte te glazbu za baryton – gudačko glazbalo iz porodice violončela, koje je N. Esterházy odlično svirao).

Od 1766. djelovao je kao kapelnik pa se morao baviti i crkvenom glazbom, što se odrazilo i u njegovoj produkciji (mise, oratoriji i dr.), no nije zanemario ni opernu glazbu za različita slavlja grofovske obitelji. Djela iz 1770-ih osobito su ekspresivna i upućuju na Haydnovu naklonost svojevrsnomu glazbenom Sturm und Drangu. 

Pročitajte još

Samouki skladatelj, prijatelj Mozarta i Beethovena, očinska figura glazbenika

Podupiranje opere na dvoru potaknulo ga je da se od 1776. angažira kao operni impresario. Od 1764., a osobito 1780-ih, njegova su djela redovito tiskana u mnogim europskim gradovima, zbog čega je puno putovao. Iz 1780-ih datira i prijateljstvo s W. A. Mozartom.

Haydn pripada nadnacionalnomu stilu druge polovice XVIII. stoljeća iako je u razdoblju od 50-ak stvaralačkih godina prolazio mijene od galantnog i kasnobaroknoga preko izrazito klasicističkoga stila do predvorja romantizma.

Skladbe mu se odlikuju transparentnošću forme, ravnotežom između ozbiljnosti i duhovitosti; češće je suprotstavljao stilske značajke nego što ih je sintetizirao, a skladateljski je postupak temeljio na tradicionalnoj postavci o raznolikosti unutar jedinstva te razvijao stil otmjene i znalačke jednostavnosti. Pozorno je razradio sonatni stavak inzistirajući na baratanju motivima. 

Polovica Haydnova stvaralaštva posvećena je vokalnoj glazbi. Dok 20-ak scenskih djela nije zaživjelo, značajno je mjesto zauzimala sakralna glazba, koju je njegovao za cijeloga skladateljskoga vijeka: mise (kratke i svečane), oratoriji i mnoge kraće crkvene skladbe najčešće su bili namijenjeni određenim prigodama.

Iako oratoriji Stvaranje i Godišnja doba pripadaju sakralnoj sferi, tekstualna svjetovnost i glazbeni simfonizam izdvajaju ih iz ostaloga sakralnoga stvaralaštva.

Na području instrumentalne glazbe Haydn je skladao 106 simfonija povijesne i visoke umjetničke vrijednosti, od kojih su mnoge dobile izvanglazbene naslove (npr. br. 100: Vojnička, 101: Sat itd.).

Posebno se ističe komorna glazba: 68 gudačkih kvarteta, od kojih su neki nazvani po osobama kojima su posvećeni, 21 gudački trio, 126 trija za baryton i gudače te niz djela za različite ansamble.

Glazbu za glazbala s tipkama Haydn je namijenio čembalu, orguljama i ranom obliku glasovira fortepianu. (Izvor: Hrvatska enciklopedija)