Godina kad će veliki albumi napuniti 50
Mora da je bilo nečeg posebnog u vodi 1972. godine. Ta je godina svijetu dala nekoliko rock klasika, i jednog koji je naizgled pao iz svemira, a definirali su rock glazbu i stvorili obrazac za uzbudljivo i plodno desetljeće, objavila je Hina.
Za gitarista Keitha Richardsa, to je konačno bila ploča Rolling Stonesa.
Bježeći od britanske porezne uprave, sastav se smjestio u ogromnoj vili Nellcote na Francuskoj rivijeri, gdje su se drogirali i proizveli svoj možda posljednji veliki album.
Dvostruki album ističe se po tome što ne sadrži nijedan pop hit. Umjesto toga, služi poput ljubavnog pisma američkom gospelu i bluesu, sa začuđujuće dosljednim setom od 18 pjesama poput "Sweet Virginia” i "Tumbling Dice” koje su postale omiljene među fanovima.
Iako isprva dočekan s podijeljenim kritikama, s vremenom je u očima glazbenih znalaca prerastao u najbolji album Stonesa u karijeri.
Elton John je također boravio u Francuskoj – u dvorcu Herouville izvan Pariza, koji je pretvoren u studio za snimanje.
Navodno ukleti kompleks bio je popularan i među ostalim glazbenim zvijezdama iz 1970-ih poput Davida Bowieja i Iggyja Popa.
Album, nazvan po dvorcu u kojem je snimljen, bio je prvi od sedam uzastopnih Eltonovih brojeva jedan u Americi.
"Elton je bio u svom veličanstvenom razdoblju, s nekim nevjerojatnim pjesmama poput "Honky Cat' i "Rocket Man'”, kazao je rock kritičar Yves Bigot.
Sve to je dodatno naglasilo Johnov zvjezdani status u rodnoj mu Britaniji i "postavilo temelje za soft rock 70-ih u cjelini”, prema britanskom glazbenom časopisu New Musical Expressu.
Bowie je pronašao svoj savršeni alter ego u Ziggyju i pritom možda učinio više za rodnu osviještenost u svijetu nego itko drugi u 20. stoljeću.
Osjećaj za autentičnost bio je ključan.
Premda je kemp, dekadentan estetski stil prepun kiča i nerijetko povezan s gay kulturom, u to vrijeme bio sveprisutan u rock svijetu, Bowie "nikad svoju seksualnost nije učinio ničim većim od posve prirodnog i integralnog dijela svojega javnog sebe”, pisao je tada američki časopis Rolling Stone.
Snimio je pjesme koje su odmah postale hitovi, "Starman”, "Ziggy Stardust", "Suffragette City”, ali stvorena je i sveobuhvatna vizija: futuristička i onostrana, a ipak duboko ukorijenjena u prljavom i uvrnutom svijetu cabareta, što ju je čvrsto zadržalo na zemlji.
Kao što je naglašeno u prošlogodišnjem dokumentarcu Todda Haynesa "The Velvet Underground”, Lou Reed je bio problematična ličnost, čiji je egoizam doprinio uništenju jednog od najutjecajnijih bendova 1960-ih.
Međutim, Reed se digao iz pepela svojim najuspješnijim i komercijalnim albumom "Transformer”.
"Walk on the Wild Side” je sada standard u rock glazbi, dok je pjesma "Perfect Day” dobila drugu priliku za životom dva desetljeća kasnije našavši se među glazbom za film "Trainspotting”.
Youngov "Harvest” bio je njegov četvrti album, no upravo se njime i probio. Milijuni primjeraka prodani su diljem svijeta, što je zajamčeno singlovima "Heart of Gold” i "Old Man”.
Nakon što je više godina proveo na opskurnim rubovima pop-folka, uspjeh je zabrinuo Younga. Kasnije je rekao da je namjerno "skrenuo u jarak” sa svojim sljedećim albumima kako bi izbjegao "sredinu ceste".
No tmine je bilo i na "Harvestu”, a osobito u obliku pjesme "The Needle and the Damage Done”, mučne pjesme o ovisnosti o drogi koja je nagovijestila smrt dvojice mu bliskih prijatelja.
