Bio je jedan od najvećih romantičarskih skladatelja

Prvi izraziti predstavnik romantizma u glazbi, austrijski skladatelj Franz Schubert, rođen je na današnji dan prije 225 godina.

Franz Peter Schubert na svijet je došao u Lichtenthalu kraj Beča, 31. siječnja 1797.

Pokazavši veliku nadarenost već u ranoj životnoj dobi, glazbeno se obrazovao u zboru bečke dvorske kapele te privatnom podukom kod Antonija Salierija.

Od 1817. djelovao je kao slobodni umjetnik bez stalnoga izvora prihoda, vodeći bohemski život, obilježen druženjima s prijateljima umjetnicima (tzv. schubertijade), ali i skučenim materijalnim prilikama.

U kratkom stvaralačkom razdoblju od 18 godina stvorio je bogat opus koji se odlikuje romantičnim sadržajem i izrazom. Skladao je oko 630 solo pjesama na stihove Goethea, Schillera i mnogih drugih pjesnika, zatim djela za vokalne sastave i zborove, te klavirske sonate, komorna djela i simfonije. Njegova scenska glazba i opere pale su u zaborav.

Premda se 1820-ih uspio afirmirati prije svega kao kompozitor solo pjesme, te su mu mnoga djela bila i tiskana, jedinu samostalnu autorsku koncertnu večer doživio je nekoliko mjeseci prije nego što je umro od sifilisa.

Schubert je, djelujući u Beču na zalasku razdoblja bečke klasike, baštinio bogatu tradiciju svojih prethodnika osvježivši ju romantičarskom senzibilnošću.

Najznačajnije su mu stilske inovacije na području harmonije: iznimna kreativnost u kontrastiranju dura i mola te u neuobičajenim harmonijskim sklopovima i modulacijama udaljila ga je od svrhovitosti klasične funkcionalne harmonije i približila shvaćanju harmonije kao boje.

U skladu s tim, iskušavanje kolorističkih mogućnosti u središtu je Schubertova cjelokupnoga stvaralaštva, dok njegova jednostavna i pjevna, nerijetko folklorom nadahnuta, melodija obiljem glazbenih ideja često nadrasta svoje formalne okvire.

Postavivši do tada gotovo marginalnu njemačku solo pjesmu (Lied) visoko na hijerarhiji glazbenih žanrova, Schubert je značajno utjecao na svoje sljedbenike, skladatelje Lieda.

Komponirao je dva jedinstvena ciklusa solo pjesama za bariton i glasovir, Lijepa mlinarica (Die schöne Müllerin, 1824) i Zimsko putovanje (Winterreise, 1827). Mnogobrojni Schubertovi pokušaji skladanja glazbenoscenskih djela, uz iznimku scenske glazbe Rosamunde (1823), zbog osrednjih libreta, ali i nedostatka dramatskoga senzibiliteta, nisu urodili značajnijim plodovima.

Drugo je značajno područje Schubertova skladateljstva glazba za glasovir, gdje se istaknuo tipičnim romantičarskim »malim« žanrom glasovirske minijature (Impromptus, Glazbeni trenutci – Moments musicaux) te glasovirskim sonatama, među kojima posebno mjesto zauzimaju kasne sonate, odajući strukturnom složenošću uzor u Beethovenu, dok im vlastito obilježje daje za Schuberta tipična melankolična lirska kontemplativnost.

Prožimanje s tradicijom bečke klasike pokazuje se važnim i za Schubertova komorna i simfonijska djela. Gudački kvartet u a-molu, Smrt i djevojka (Der Tod und das Mädchen, 1824) i glasovirski kvintet u A-duru, tzv. Kvintet pastrve (Forellenquintett, 1819), nazvani po istoimenim solo pjesmama kojih tematski materijal koriste, svjedoče o osobitoj intertekstualnosti.

Među Schubertovih sedam dovršenih simfonija opsegom i sadržajnošću izdvaja se tzv. Velika simfonija u C-duru (1828), no dvostavačni simfonijski diptih, poznatiji kao Nedovršena simfonija u h-molu (1822), svojim specifično lirsko-tragičnim ugođajem ponešto je tipičnija za Schubertovo skladanje.

Schubert je preminuo u Beču u dobi od 31. godine, 19. studenoga 1828. u stanu svoga brata Ferdinanda. Zadnje glazbeno djelu koje je želio čuti bio je Beethovenov Gudački kvratet br. 14 u cis-molu, Op. 131.

U skladu s vlastitim željema pokopan je na seoskom groblju u Währingu, kraj Beethovena, čovjeka kojemu se divio. Godine 1872. u bečkom parku Stadtpark, podignut je memorijal Franzu Schubertu.

Godine 1888., oba groba, i Schubertov i Beethovenov su premještena u središnje bečko groblje "Zentralfriedhof", gdje se nalaze pokraj grobova Johanna Straussa II. i Johannesa Brahmsa.