Bio je i ostao jedna od najmarkantnijih pojava u jugoslavenskoj glazbi
Prije deset godina, 17. kolovoza 2015. preminuo je u Zagrebu hrvatski skladatelj, književnik, prevoditelj, pjesnik i kantautor Arsen Dedić.
Rođen je 28. srpnja 1938. godine u Šibeniku kao drugo dijete Jovana Dedića (†1983.) i Veronike, rođ. Mišković (1904. – 1995.). S očeve strane obitelji svi su bili pravoslavni vjernici crnogorskog porijekla koji su potjecali iz okolice Drniša, dok je majka bila Hrvatica iz Rupa nedaleko Skradina te je formalno prešla na pravoslavlje prilikom udaje za Arsenova oca. Jedna baka mu je bila talijanskog podrijetla.
Dedić se rodio kao drugo dijete u siromašnoj, težačkoj obitelji te mu je majka (nadimkom Jelka) bila nepismena, iznimno pobožna domaćica i pralja, koju je on kasnije opismenio. Majku Veroniku i njenu pobožnost je često kasnije isticao kao izvor nadahnuća i osobu kojoj se divio. Premda mu je majka htjela nadjenuti ime Igor, na nagovor svećenika dala mu je ime Arsenije.
Otac Jovan bio je zidar i dobrovoljni vatrogasac, kasnije poslovođa u pomorskom građevinskom poduzeću "PomGrad", a uz posao se bavio i poljoprivredom. Dedićev otac je bio i glazbeno nadaren te je u Šibenskoj narodnoj (limenoj) glazbi te hotelskoj kapeli svirao više instrumenata – trubu, tubu i timpane.
Kao dječak odrastao je u svojoj rodnoj kući u šibenskoj težačkoj četvrti Varoš, na broju 41 u današnjoj Ulici Nikole Tesle, u kojoj su rođeni Igor Mandić (1939.) te neko vrijeme živjeli i Vice Vukov (r. 1936.) i Mišo Kovač (r. 1941.).
Dedić je intenzivno prijateljevao s Vukovom. Djetinjstvo u Šibeniku, njegovi motivi i ljudi te mediteranski ugođaj obilježili su velik dio Dedićevog opusa.
U limenu glazbu otac Jovan, njen istaknuti član i cijenjeni glazbar, uvodi od malena Arsenova starijeg brata Milutina (r. 1935.), a od njegove trinaeste godine i Arsena, koji svira flautu.
Prvi učitelj flaute bio mu je nekadašnji njemački vojnik koji je ostao u Šibeniku. Na radiju što mu ga je poklonio ujak slušao je talijanske izvođače, poput Domenica Modugna, koji su ga zadivili. Pod utjecajem Lovre pl. Matačića koji je tad boravio u Šibeniku, kao petnaestogodišnjak počeo je svirati u kazališnom orkestru.
Pohađao je šibensku gimnaziju, gdje je bio jedan od najboljih učenika i član košarkaške momčadi, te usporedno i srednju glazbenu školu. Svoju sklonost glazbi pokazao je i osnivanjem klape tijekom gimnazijskog školovanja, u kojoj je pjevao i Vice Vukov.
Nakon mature 1957. godine odlazi u Zagreb k ujaku. Na Sveučilištu u Zagrebu upisuje pravo s namjerom stjecanja "solidnog zvanja", no ubrzo ga sve više počinje privlačiti umjetnost, od kiparstva do slikarstva. Kako je u početku stanovao u Muzičkom internatu u Jurišićevoj, sa sedam drugih studenata prava, u sobi u kojoj su svi svirali instrumente, ostaje vezan uz glazbu.
Usporedno s prve dvije godine prava ponovno pohađa i završava zadnja dva razreda srednje glazbene škole (iako ih je već položio u Šibeniku). Počinje pisati i pjesme.
U veljači 1964. godine diplomira flautu na Muzičkoj akademiji, a u travnju odlazi na odsluženje vojnog roka u Liku. Tijekom boravka u Gospiću upoznaje Radu Šerbedžiju, tada mladog glumca amatera, te razrađuje neke skladbe. Odlazi na turneju s vojnim sastavima po zemljama istočnog bloka i SSSR-u.
Na turneji piše i razrađuje pjesme i skladbe, a prilikom putovanja u vlaku od Odese do Kišinjeva susreće francuske filozofe, bračni par Jean-Paula Sartrea i Simone de Beauvoir.
Prigodom Titova putovanja brodom u Aleksandriju, naređen mu je ukrcaj na Galeb, gdje je svirao i zabavljao vojnike i goste. Još uvijek kao ročnik, u vojnoj odori 1964. godine na Splitskom festivalu izvodi pjesmu koju je napisao tijekom boravka u vojsci u Otočcu, Kuću pored mora.
Skladba je jedva ušla na splitski festival, jer je bila odbijena na opatijskom, zagrebačkom i beogradskom festivalu. Osvaja prvu nagradu žirija, drugu publike i nagradu za najbolji tekst. Budući da je dotad uglavnom pisao i skladao za druge, bio je potpuno iznenađenje. Postaje senzacija i automatski prepoznat i potvrđen kao kantautor i šansonijer, otvarajući potpuno novi žanr hrvatske glazbe.
Iste godine u sklopu Zagrebačkog festivala okuplja se skupina od desetak skladatelja i književnika pod nazivom Studio 64 s ciljem promidžbe šansone. Dedić predstavlja skladbu Moderato cantabile napisanu još 1961. godine, koju prvi put izvodi izvan konkurencije na Zagrebfestu '64. u sklopu koncerta Studija 64, što u potpunosti određuje njegov kantautorski put te ga svrstava među utemeljitelje Zagrebačke škole šansone.
Preko noći je postao zvijezda, lik s javne scene. Iste godine piše i skladbe Čovjek kao ja i Želim zadržati ljeto. Jugoton mu objavljuje prve singl ploče.
Godine 1973. rodio mu se sin Matija, nakon čega se vjenčao s Gabi Novak, s kojom je bio u vezi još za vrijeme prvog braka, dok im je kum bio talijanski kantautor Gino Paoli.
