Zlostavljane i silovane: Nikada nisu dobile adekvatnu institucionalnu zaštitu u BiH

Žene žrtve ratnih zlostavljanja i silovanja nikada nisu dobile adekvatnu institucionalnu zaštitu u Bosni i Hercegovini iako je od završetka rata prošlo više od 25 godina, dok se o svjedocima ne vodi briga tijekom i nakon suđenja, a događa se i da identiteti zaštićenih svjedoka budu otkriveni, kazali su sudionici okruglog stola održanog u organizaciji Udruženja građana (UG) “Vive žene” iz Tuzle.

Mirsada Tursunović je kao djevojka odvedena logor i zlostavljana. Za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) ona kaže da je svjedočila o onome što je preživjela, te da je saslušana od pripadnika Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA), kao i da je identificirala počinitelja, ali da pravdu nikada nije dočekala niti osjetila zaštitu institucija.

“Mi koje smo prepoznale počinitelje, oni su vrlo brzo pobjegli van granica, u Srbiju ili Rusiju. Pravdu nikada nisam dočekala. Kada sam prvi put dala izjavu pripadnicima SIPA-e 2009. godine, vrlo brzo sam dobila poziv na prepoznavanje počinitelja. Ja sam ga odmah prepoznala i svojom rukom na njegovoj slici napisala da mi je on to uradio. Ali nakon nekog vremena, samo sam dobila informaciju da je napustio BiH i da je u Rusiji”, kaže Tursunović, koja je ranije podijelila za BIRN BiH šta je preživjela u logoru “Caparde”.

Ona ističe da je danas o zločinu koji je preživjela spremna stalno govoriti.

“Ja se nikoga ne bojim, ja govorim i u ime onih žena koje ne žele nikada da progovore. O ovome se stalno treba govoriti, jer vidite li vi da, nakon toliko godina, mi smo na margini društva. Vidite li vi da smo mi odbačene od društva, od svojih obitelji, od naše vlasti”, naglašava.

Adila Suljević iz Brčkog kaže da je mnogo puta svjedočila pred sudovima o onome što je doživjela kao logorašica i kao žena žrtva rata.

“Sada je prošlo mnogo godina i počinitelji ratnih zločina nisu još uvijek odgovarali. Počinitelji zločina tada nisu imali svoja imena, nego nadimke, bili su prekriveni kapama, i jako je teško prepoznati osobu. Ja, kao svjedokinja tih ratnih događanja, trebam gledati u slike tih ljudi i odgovarati na pitanja je li to taj ili nije”, kaže Suljević te dodaje da joj je “žao što se danas veoma malo priča o mom gradu i ljudima koji su strahote preživjeli”.

I Nedim Mustačević je preživio užasna zlostavljanja u logoru “Batković”, kao dvadesetjednogodišnjak. Za BIRN BiH je ispričao da je u logoru imao poseban tretman zlostavljanja. Zbog toga je pred sudovima svjedočio u nekoliko predmeta.

“Tamo sam tučen, premlaćivan, slomljena mi je ruka, tri pršljena u kičmi, glava izrazbijana, zubi izbijeni, a između ostalog sam bio i ranjen”, priča Mustačević, koji, iako je dočekao da počinitelji budu kažnjeni, kaže da nikada nije doživio adekvatnu zaštitu od države.

“Mi, žrtve, nemamo se kome obratiti. A kao svjedok, isto sam svašta doživio, jer to je toliko mučno. Znate, dovedu vas u jednu sobu, ostave vas tu same. Ja nisam imao nikakvu stručnu pomoć u Sudu BiH koja bi me malo pripremila, opustila, nisam imao s kim razgovarati. Onda takvi izađete na suđenje, pa se opet u pauzi suđenja vratite u tu istu sobu, ostanete sami. Ja znam da tada nisam mogao čašu vode do usta privući, jer sam bio izbezumljen. Morao sam ponovo govoriti o svim traumama koje sam prošao”, govori on.

Iz Udruženja “Vive žene” iz Tuzle, koje već 28 godina radi sa žrtvama rata i preživjelima, ističu da je neophodno još uvijek govoriti o temi svjedočenja i problemima s kojima se u pravosudnim institucijama suočavaju žrtve.

“Država nije uradila ono što je trebala davno napraviti. Nakon završetka rata mi nemamo nikakve mjere, niti reparacije, nikakvo osiguranje pristupa pravdi. Znači, 30 godina od početka rata, mi još uvijek imamo problem pristupa pravdi, jer nije zadovoljena. Mi o tome stalno razgovaramo s predstavnicima pravosudnih institucija, ali odgovor nikada nismo dobili”, kaže direktorica organizacije “Vive žene” Jasna Zečević.

Sudionici okruglog stola “Izazovi preživjelih/svjedoka na sudovima BiH u procesima svjedočenja za ratne zločine i prikaz trenutnog stanja o mogućnostima pristupa mjerama reparacije i pomoći svjedocima” održanog u Tuzli kažu da, iako su tražili da njihov identitet bude zaštićen prilikom svjedočenja, vrlo često su nakon suđenja, po povratku u svoja mjesta, doživljavali presretanja i pitanja o svjedočenju.