Život Adise Kišić sa multiplom sklerozom: U prvi mah htjela sam odustati od svega

Nakon višegodišnje izolacije, Tuzlanka Adisa Kišić (35), uspjela je prihvatiti život sa neizlječivom bolešću, završiti započeti studij i diplomirati bosanski jezik i književnost. Zahvaljujući sredstvima iz Fonda za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba sa invaliditetom Federacije Bosne i Hercegovine, Adisa svako jutro sa osmijehom dolazi na svoje radno mjesto.

Ova vedra i pristupačna djevojka, koja u Informativnom centru za osobe sa invaliditetom ˝Lotos˝ radi kao asistentica za informiranje i odnose s javnošću, otkrila je o kako se osjećala u periodu kada joj je dijagnosticirana multipla skleroza, te u godinama borbe koje su uslijedile.

˝Prvi simptomi moje bolesti počeli su se javljati kada sam upisala fakultet, na prvoj godini studija. Oduvijek sam bila zdravo dijete i nikad nisam imala nikakvih problema, ali odjednom sam se počela osjećati neopisivo umorno i javljala su se neka čudna trnjenja, kao i problemi sa ravnotežom. To su neurološki simptomi koji su mi danas, nažalost, mnogo jasniji. Sve sam pripisivala umoru zbog fakulteta, pa da mi je prst utrnuo jer zapisujem na predavanjima. Sve se završilo tako da sam dobila dijagnozu multipla skleroze˝, navodi Adisa, pojašnjavajući da je riječ o autoimunoj, neurološkoj bolesti.

Ta ju je spoznaja, kaže, šokirala i dugo nije mogla prihvatiti da boluje od opake bolesti za koju nema lijeka.

˝Znate kako, to je jedno teško saznanje, da odjednom tako mlada bolujem od neizlječive i teške bolesti za koju ni danas nema lijeka. Naravno, bio je to šok za svakoga pa i za mene. U prvi mah htjela sam da odustanem od svega, da ostavim i fakultet. Jednostavno, izgubite volju za životom. Ali eto, nekako sam uspjela da istrajem i da pronađem snagu u sebi, tako da sam uspješno završila fakultet˝, priča Adisa, dodajući da joj se za 16 godina, koliko je prošlo od dijagnosticiranja bolesti, zdravstveno stanje pogoršalo.

Danas se kreće otežano, isključivo uz pomoć hodalice, i u svaki korak koji napravi, uloži mnogo napora. No, nastoji biti što samostalnija i aktivnija, a pomoć prihvata u iznimnim slučajevima.

Svjesna situacije u društvu, kao i brojnih barijera na koje nailaze osobe sa invaliditetom, navodi da je bila presretna kada joj se prije dvije godine pružila mogućnost zapošljavanja.

˝Nisam mogla sanjati nekad, u prvim godinama, da ću moći jednog dana raditi. Međutim, shvatite da je sve moguće ako imate volju i da su osobe sa invaliditetom itekako sposobne da daju svoj doprinos društvu˝, ističe Adisa, te dodaje da je zadovoljna svaki put kada uradi nešto što joj se nekada činilo nedostižnim.