Na ovom otoku vladaju žene: Muškarac ne može ispuniti ni porezni obrazac bez žene

''Ovdje žene zapovijedaju!'', kaže je Rigopula Pavlidis iz udaljenog sela na grčkom otoku Karpatosu, jednom od rijetkih matrijarhalnih društava u Grčkoj.

Sjedeći za stolom na drugoj strani sobe, njezin suprug Janis tiho je kimnuo glavom, prenosi Hina.

''On ne može ništa bez mene, čak ni ispuniti svoj porezni obrazac'', kaže Rigopula uz osmijeh, dok veze tradicionalnu haljinu u svojoj radionici.

Suprotno od drugih dijelova patrijarhalne Grčke, žene u Olimposu imaju vodeću ulogu u selu.

Izolirano od ostatka otoka, spektakularno brdsko selo očuvalo je ovu stoljetnu tradiciju koja je preživjela Osmansko Carstvo u 16. stoljeću i talijansku vladavinu u 20. stoljeću.

Do 1980-ih nije bilo asfaltirane ceste do Olimposa.

Među tradicijama koje su opstale je i sustav nasljeđivanja iz bizanstkog doba prema kojem se majčina imovina daje najstarijoj kćeri, rekao je lokalni povjesničar Giorgos Campanakis.

Muškarci bi to upropastili

Krojačica Rigopoula tako je naslijedila 700 maslina svoje majke.

''Obitelji nisu imale dovoljno imovine da podijele među djecom… a da smo ostavili nasljeđe muškarcima, rasipali bi ga'', rekla je.

Grčke žene tradicionalno su se selile u suprugov dom nakon vjenčanja. U Olimposu je uprotno.

Važnost žena vidi se i u njihovim imenima.

''Najstarija kći nosila je ime po majčinoj baki, suprotno od ostatka Grčke, gdje bi ga dobila po očevoj baki'', rekao je Campanakis.

''Mnoge žene i dalje koriste prezime majke umjesto prezimena supruga'', dodao je.

Uloga žena u Olimposu dodatno se ojačala 1950-ih godina kada su seoski muškarci počeli emigrirati zbog posla – uglavnom u Sjedinjene

Američke Države i europske zemlje – ostavljajući svoje supruge i kćeri da same upravljaju obiteljima i poljoprivrednim gospodarstvima.

Nije bilo izbora

“Nismo imale izbora nego raditi. To nam je bio jedini način da preživimo”, prisjetila se 67-godišnja Ana Lentakis dok je brala artičoke blizu Olimposa.

Prije nekoliko godina, Lentakis je vodila konobu u Olimposu. Sada je ta uloga prešla u ruke njezine najstarije kćeri Marine.

''Ne znam jesmo li bile rane feministice… ali volim reći da je muškarac glava obitelji, a žena vrat'', rekla je Marina, koja ima četrdesetak godina.

Marinina kći Ana ima samo 13 godina, ali zna da će jednog dana preuzeti palicu.

''To je ostavština moje bake i ponosno ću se brinuti o tome!'', rekla je.

No ''feministički'' nasljedni sustav koristi samo najstarijoj djeci, rekao je Alain Chabloz iz Geografskog društva u Ženevi, koji je proučavao ovu temu.

''Najmlađi sinovi bili su prisiljeni na izgnanstvo dok su najmlađe kćeri morale ostati na otoku da bi pomogle starijima. Stvorena je neka vrsta društvene kaste'', rekao je.

Održavanje tradicije

Žene su ''te koje održavaju tradiciju'', rekao je Janis Hacivalis, lokalni kipar koji je izradio kultnu statuu žene iz Olimposa koja gleda u more, čekajući povratak svog muža.

Starije žene iz sela tradicionalno nose vezene nošnje koje se sastoje od pregača s cvjetovima, marame i kožnih čizama.

Ovo dragocjeno nasljeđe ujedno je dio djevojčinog miraza, dok nošnje mogu koštati do 1000 eura i zahtijevaju sate rada.

Irina Hacipapa, 50-godišnja pekarica, najmlađa je žena s Olimposa koja još uvijek nosi nošnju svaki dan.

''Kćer sam naučila da veze, ali osim za blagdane, ne nosi nošnje jer nisu prilagođene modernom životu'', rekla je.

Na to se nadovezuje Irinina 70-godišnja majka: “Naša nošnja postaje samo folklor za blagdane… Naš svijet nestaje.”