Novo međunarodno istraživanje koje su proveli znanstvenici s Arizona State University otkrilo je iznenađujuće rezultate – žene su jednako, a često i agresivnije od muškaraca kada je riječ o odnosima s braćom i sestrama.
Dok prethodna istraživanja potvrđuju da su muškarci skloniji fizičkoj agresiji prema osobama izvan obitelji, dinamika u obiteljskim odnosima pokazuje sasvim drugačiju sliku. Rezultati su objavljeni u časopisu PNAS Nexus.
Općeprihvaćeno je da muškarci pokazuju više fizičke i izravne agresije, od školskih tučnjava do kaznenih djela. To se često povezuje s evolucijskim pritiscima, testosteronom i društvenim normama koje potiču agresivno ponašanje kod dječaka. No, većina tih istraživanja bavila se odnosima među nepovezanim osobama. Puno manje je poznato o obiteljskim sukobima, posebno među braćom i sestrama.
Profesor Michael E. W. Varnum istaknuo je: "Obitelj je ključna, a često zanemarena u socijalnoj psihologiji. Iznenadilo nas je kada smo otkrili da je briga za rodbinu najveća motivacija kod ljudi u gotovo svim društvima." Upravo je to potaknulo istraživače da se zapitaju razlikuje li se ljudska psihologija u obiteljskom kontekstu od one u interakcijama s nepoznatima.
Kako bi dobili širu sliku, znanstvenici su prikupili podatke od 4.136 sudionika iz 24 zemlje, pokrivajući različite kulture i ekonomske uvjete. Sudionici su izvještavali o vlastitim iskustvima agresije – fizičkoj (poput udaranja i vikanja) i indirektnoj (ogovaranje, prijavljivanje roditeljima) – prema braći, sestrama, prijateljima i poznanicima, u djetinjstvu i odrasloj dobi.
Rezultati su bili jasni: muškarci su dosljedno agresivniji prema osobama izvan obitelji, ali kada je riječ o braći i sestrama – žene su često prednjačile. Primjeri iz SAD-a, Švedske, Čilea i Pakistana pokazali su da su djevojčice i djevojke u većoj mjeri prijavljivale udaranje ili vikanje na braću i sestre, a taj se obrazac nastavio i u odrasloj dobi.
Iako su rezultati za indirektnu agresiju bili mješoviti, žene su češće od muškaraca prijavljivale ponašanje braće i sestara roditeljima ili rodbini. To je potvrđeno u gotovo svim kulturama. Stručnjaci napominju da razlike u agresiji nisu biološki fiksirane, već ovise o kontekstu – posebno o tome tko je meta agresije.
Jedna od pretpostavki je da roditelji strože kažnjavaju sinove za agresivno ponašanje, dok se agresija djevojčica drugačije percipira, što dugoročno oblikuje obrasce ponašanja.
Ovi nalazi dovode u pitanje teorije koje se oslanjaju isključivo na evolucijsku selekciju ili društvene uloge. Ako žene pokazuju veću agresiju unutar obitelji, a manju izvan nje, tada standardne pretpostavke o spolnim razlikama u agresiji nisu univerzalno primjenjive.
Iako istraživanje ima ograničenja jer se temelji na samoprocjenama sudionika, podaci su potvrđeni i kroz dodatna pitanja – primjerice, mnogi su sudionici izjavili da su ih sestre jednako često udarale ili im vikale kao i braća.
Autori planiraju nastaviti istraživati klasične teorije socijalne psihologije u kontekstu obiteljskih odnosa, jer se pokazuje da rezultati mogu biti znatno drukčiji nego u interakcijama s nepoznatim osobama.
