Žal za uspomenama i vremenom kojih više nema

Dobitna kombinacija koja bi možda najautentičnije oslikala formulu po kojoj bi se u tmurnoj svakodnevnici trebalo živjeti da bi se opstalo bila bi: sjećaj se prošlosti, živi u sadašnjosti i gledaj u budućnost. Međutim, kada je Mostar u pitanju, ova definicija postaje statična, odnosno obrnuto varijabilna.

Tako bi, u trenutačnim okolnostima koje vladaju u gradu na Neretvi, po onim najzagriženijim Mostarcima, najbolje bilo da se već spomenuta definicija poreda ovim redoslijedom: sjećaj se prošlosti, živi u prošlosti, a sadašnjost i budućnost su nepredvidive i tmurne.

I ništa ne bi bilo sporno, štoviše, izgledalo bi lijepo, ali se od prošlosti ne može živjeti. Mostar jest grad u kojem se uvijek vodilo računa o stilu i ukusu. Karakteristične šale, pošalice ili liskaluci, kako su takve vrste doskočica imenovane u Mostaru, definitivno su neizostavni dio ovoga grada. Kao i svaki veliki grad, sa svojim pravilima, tako je i u Mostaru na snazi ono pravilo po kojem se ne treba “praviti najpametniji” ili pak ono po kojem “ti sve može biti oprošteno, osim uspjeha”.

U Mostaru se gledalo i još uvijek se gleda, kakav je hod, naglasak, tko je rođen na asfaltu, tko i kako izgovara meko “č” ili “ć” tamo i gdje treba i gdje ne treba, tko i kako iz okolnih sredina stiže autobusom u grad…

U Mostaru često vole reći “kako je bilo prije”, kada se povlači paralela koja bi označavala usporedbu života i općenito situacije nekad i sad. Činjenica je da trenutačno u Mostaru ima sve manje i manje onih ljudi koji se sjetno i nostalgično prisjećaju vremena i ljudi od prije trideset ili više godina koji su ostavili svoj pečat utisnut u zidine i ulice Mostara.

Gledano iz današnje perspektive, s mnoštvom životnih, najobičnijih problema koji ugrožavaju egzistenciju, da o političkim podjelama ovaj put ne govorimo, taj sve manji broj mostarskih “šereta” vraća se desetljećima unatrag pa se prisjećaju Grete, Ence, Mehe Sefića, prijeratnog Veleža, mostarskih dućana i “kafana” gdje se “sve odvijalo”, i svega onoga što je nekad bilo u modi, ali sve više i više blijedi. Nije ni to sporno.

Lijepo je i ponekad poželjno sjetiti se tog vremena i pobjeći od surove stvarnosti, ali mnogima nikako da postane jasno kako se svijet ne vrti oko tih priča iz prošlosti i sjetnih vremena. Dugovanja za kredite, neplaćeni računi za struju, vodu i telefon i 200 maraka u dvije najlon vrećice neće platiti “junaci sretnih i dobrih starih vremena”, primjerice Vaha Halilhodžić, Duško Bajević, Mišo Marić…koji istodobno žive daleko od Mostara, lagodno i udobno, a u svoj grad dolaze tek kao turisti.

Uz respekt svega onoga što su učinili u prošlosti, ipak se treba postaviti mjera. Na koncu, učinili su to prvenstveno za sebe, a tek neznatno ili nimalo Mostar od toga nije vidio koristi. Postala je više i stereotip ona izreka po kojoj je u Mostaru sve manje pravih Mostaraca (kakva li su mjerila za prave i krive, to valjda znaju dežurni mjerači “mostalsterola u krvi”). Problem je što je u samom Mostaru, Mostara sve manje. Kako onda sastaviti dva svijeta, satkana od prošlosti što ne donosi ništa i stvarnosti u kojoj gotovo da opet nema ništa, osim puke borbe za preživljavanje.

Jedan Mostar, onaj stvarni, danas i ovdje, izmrcvaren je i pomalo se guši od zbilje, dok onaj “drugi Mostar”, negdje daleko od ovog stvarnog, obitava u hladnim izmaglicama Osla, Goteborga i Zagreba. I jedina spona ovog “zamišljenog Mostara” sa stvarnim jest upravo ta prošlost, koja jednostavni gubi svaki smisao i u usporedbi i onim paralelama koje se vječno povlače Mostarom.

Umjesto štafete za druga Tita, koja je također jedna od onih vječno nadahnutih tema kojih se Mostar sjeća, danas u prvi plan izbijaju trendovi koje donose nove generacije Mostaraca. Oni se nisu rodili u onom vremenu za kojim se kod nekih diže kosa na glavi i, jednostavno, ta vremena se ne priznaju. To je realnost od koje se ne može pobjeći i ma kako da prorade porivi nostalgije za nekadašnjim Mostarom (mostalgija). Toga više nema.