Vrijeme je najskuplja stvar na svijetu, a nemoguće ga je kupiti
Ljudsko srce je jako poput stijene, no nekada se doima kao da je rasparčano u komade odlaskom onim najbližih. No ponovno se „prikupi“ onog trenutka kada se sjetimo da ljubav nije nestala odlaskom najbližih. Ona ostaje tu i vodi nas dalje kroz život, sve do onog trenutka kada bude suđeno da se s njima nađemo na nekom drugom i boljem mjestu.
Kažu da kćerke rođenjem stiču jednog i jedinog istinitog heroja - svoga oca. Otac je stub obitelji, vodilja u tamnim noćima života i oslonac kada pomislimo da padamo. Roditelji to i jesu, osobni anđeli čuvari predodređeni baš nama. Koliko puta se dogodilo da smo čuli onu rečenicu da sem roditelja nitko neće biti tu i kada se smijemo i kada plačemo. Koliko smo se puta samo u to uvjerili...
Roditelji su ljudi koji nam ugrađuju osnovne moralne vrijednosti, uče nas kako da izgradimo karakter i da razdvojimo dobro od lošega. Čak i kada se nama čini potpuno nejasno zašto nam neke stvari objašnjavaju na te njihove specifične načine- vremenom… Vremenom nam sve postaje jasno. Shvatimo da mi jesmo zapravo naši roditelji, pa im budemo zahvalni na svakoj lekciji i svađi koju smo prouzrokovali misleći da mi znamo bolje. A nismo znali.
Vremenom shvatimo da je otac taj koji svoju kćerku nauči kako biti jaka, neustrašiva osoba pred košmarima života, koje osobito žene želi da pokoleba u danima koje proživljavaju. Nemilosrdnost ljudi, okolnosti, loših dana, nisu nepremostive stvari dok otac stoji kao stub koji nam ne da da pokleknemo, da posustanemo. Kćerke to mogu, mogu se oduprijeti svakoj životnoj nedaći, jer su jake poput svojih očeva, čak i onda kada u to posumnjaju.
Mislimo da ljubav ode, da ljudi odu, no nije baš tako. Voljeni, najbliži, ostaju u vjetru koji obogati sunčan ljetni dan, u cvrkutu ptica dok ih slušamo i mislimo koliko nam najbliži nedostaju. Nakon smrti, postojanje ne prestaje, ono se nastavlja do onog trenutka ponovnog spajanja i nadoknađivanja svih izgubljenih zagrljaja. Dok smo pod okriljem ovog svijeta, kćerka ima jedan zadatak, a to je da nastavi činiti svog oca ponosnim, da nastavi dokazivati zašto je ona njegova krv i da ne postoji stvar pred kojom će ustuknuti.
Poruku da smo zauvijek kćeri naših očeva, da je ovozemaljsko nedostajanje samo tren do novog susreta sa očevima koji su nas napustili, te da ne postoji udaljenost preko koje ljubav neće stići - makar se odnosila na Ovaj i Onaj svijet.
„Dok plačem, želim da znaš, da sam najponosniji insan na svijetu, jer sam kćerka najčistijeg ljudskog srca i najboljeg kovača i Ovog i Onog tamo svijeta.“
Neka vas ovo podsjeti da završetak života na Zemlji ne znači kraj postojanja i da nas neko tamo negdje čeka. A ako imate one najbliže, svoje čuvare, roditelje koji su živi, zagrlite ih, pozovite ih i recite im da ih volite. Vrijeme je najskuplja stvar na svijetu, a nemoguće ga je kupiti.
