VIDEO | Iz Ramskog jezera izronili ostaci kuća i grobova

Loša hidrološka godina i pojačana proizvodnja električne energije, doveli su do toga da je Ramsko jezero na najnižoj razini u posljednjih nekoliko godina.

Gledano okom promatrača, danas dolina potopljene Gornje Rame izgleda toliko mrtvo, toliko nestvarno i beživotno, kao da gledate u pustinjske predjele. Jedino što oči promatrača donekle osvježava, je okolni pogled na pitoma ramska sela i obiteljska imanja. To je ono što vam daje sigurnost da u ovoj pustoj dolini još uvijek ima života.

Krećući se od mjesta Bruša prema nekadašnjem naselju zvanom Luke, prvim korakom stupate na potopljeno, beživotno tlo, koje ne odiše ničim osim mrtvilom, i na kojemu nema ništa osim utabanih tragova ljudskih koraka i automobilskih guma.

A na tim istim Lukama po prvi put ugledate tragove nekadašnje stare kaldrme, puta, koji vas vodi u pravcu idućega mjesta - u punoj akumulaciji to je otok Škarine. I zaista uz tu kaldrmu mogu se vidjeti ostaci nekadašnjih voćnjaka, grobalja, ljudskih ostataka i domova. Kada dođete na Škarine pogled Vam puca na pitomu udolinu prepunu ostataka ljudskih tragova življenja. I da, pitoma je bila nekada, u neko drugo vrijeme, u vrijeme jednostavnog ljudskog življenja, u vrijeme prije apokalipse zvane potop.

To je mjesto zvano Kopčići, mjesto Ramskih begova, mjesto koje po tragovima govori da je bilo ''mjesto ugodnog življenja''. Smješteno uz samu rijeku Ramu, uz njenu lijevu obalu, na pitomoj zaravni, danas izgleda toliko mrtvo, toliko jednolično i beživotno kao da je smješteno u pustinji.

Na putu do Kopčića susrećemo se sa ljubiteljima povijesti i prirode. U društvu Ivana Kelave, fotografa iz Mostara, sustižemo posjetitelje iz Konjica, Hajrudina Motiku profesora povijesti i njegovog prijatelja Salema Šahinovića, te smo zajedno nastavili druženje do krajnjeg odredišta, piše Rama-Prozor.info.

Na tome putu uz ugodan razgovor, dok pogled puca na mrtvu dolinu, ulazimo u beživotne, porušene i mrtve ostatke Kopčića. Mjesto u kojemu je nekada bujao život, u kome se rađalo, raslo, živjelo i umiralo. Mjesto u kojem se isprepliću tuga i ponos, u kojem, iako sada mrtvom, postaju opipljivi ljudski životi, rad i ljubav prema rodnoj grudi.

Prvi spomen na Kopčiće kao naselje seže unazad nekoliko stotina godina, u vremena iz 15. i 16. stoljeća. Uglavnom se spominje predaja o Kopčićima.

Možda ovo mjesto ima naziva begovskim i zbog toga što je u vrijeme prije akumulacije Ramskog jezera (1968. godina) imalo standarde pomalo neuobičajene za sela ovog kraja, sa sadržajima specifičnim za veća naselja, pa su tu bile kavane, mlinice, hanovi, putevi popločani kaldrmom…

I dok laganim korakom, po ostatcima glavne seoske kaldrme, ulazimo u ostatke naselja, svuda su vidljivi tragovi uskih priključnih kaldrma, koje su nekada vodile do domova, od kojih danas nije ostao ''ni kamena na kamenu''. Vidljivi su tragovi ostataka grnčarije, opeke, čavala, bravaluka, i možda ono najosjećajnije, ostataka ljudske obuće, posuđa….

Tom istom kaldrmom ulazimo i u ostatke prostranog groblja (mezarja), koje se nalazi na dnu naselja. Ti nijemi ostaci ljudskih počivališta, okružuju ostatke porušene džamije, od koje je još uvijek najistaknutiji njezin minaret (munara). Džamija i groblje su smješteni na najravnijem, i naoko najpitomijem, dijelu Kopčića. Porušena dažamija, minaret, bašluci, ljudski domovi, nezaštićeni su spomenici jednoga vremena, jedne tradicije i vjere, jedne Rame koja je bila nemoćna da bilo što učini da ne bude ovako.

Pustinja nastala potopom ugledala je svjetlo dana. Izronila je iz dubina modrog Ramskog jezera, da bi nas vratila u neka druga vremena, da bi nam otkrila neku drugu Ramu, njezina nekadašnja sela, pitome doline i zaravni, probudila maštu o jednome vremenu i jednoj zemlji, o jednoj rajskoj dolini, smještenoj na ono malo slovo ''i'', na prirodnoj granici koja razdvaja Bosnu od Hercegovine.