Video-igrice kao spas u vrijeme pandemije

Video igrice nisu dječja stvar, već su kulturno dobro - i ujedno odličan lijek za frustraciju, tugu i potištenost, smatra Kristina Reymann-Schneider.

O onom što izgleda kao vječnost smo svakodnevno informirani preko sredstava javnog informiranja. Riječ je o pandemiji koronavirusa. Dobivamo informacije o broju novozaraženih osoba COVID-om 19, kao i o broju umrlih od posljedica korone.

Čitamo o rizičnim područjima, upozorenjima za putovanja, zaključavanjima, djelomičnim zaključavanjima, aerosolima, brojkama incidencije, sve manjem broju kreveta na odjelima za intenzivnu njegu, dugotrajnim posljedicama korone, mogućem cijepljenju, protivnicima cijepljenja i nošenja maski. Onima koji bi već sada ukinuli demokraciju.

Prilično je mnogo onoga što nas već mjesecima zasipa, ponekad uznemiruje, a ponekad ostavlja bez riječi. Ponekad mi je previše. Tada mi trebaju pauze od vijesti i odlazak u drugi svijet. Obrazovani građanin govori o eskapizmu (bijeg od realnosti). U tim trenucima samo kažem: idem se igrati.

Put oko svijeta u korona lockdownu

Ne moram ići u šumu kao mnogi drugi u vrijeme lockdowna, zbog čega su šume i zaštićena područja prirode na mnogim mjestima trenutno prilično pretrpani ljudima iz grada u obući i odjeći za planinarenje i pješačenje.

Dovedem peruansku džunglu kući, istražujem napuštene špilje kao Lara Croft i ne moram brinuti zbog zaraze. Također sam bio na svom konju Horsie na Divljem zapadu, klizio niz piramide u drevnom Egiptu i spuštao se na snowbordu niz Mont Blanc. Isto tako sam oslobodio New York od korumpiranih zlikovaca.

Sve je to moguće uraditi kao igrač video-igara. Možete vidjeti nešto od svijeta bez napuštanja dnevnog boravka i ugrožavanja sebe ili drugih. Maska takođe može ostati u džepu. Ne znam ležernije zabave u vrijeme korone - osim literature, filmova ili serija. Ali, to mogu iskusiti samo ako sam sam. Čitanje i slušanje istovremeno - nemoguće.

Gledanje filma dok mi netko čavrlja sa strane - dosadno. Igrati igru i čavrljati s nekim - nema problema! Svatko tko žudi za društvenim kontaktom može se sastati s prijateljima na mreži i zajedno loviti bandite, igrati nogomet ili ih posjetiti na njihovom otoku.

Ustani, namjesti krunu i idi dalje

Video igre čine još jednu stvar - nešto što nam pomaže da ne poludimo, posebno u kriznim vremenima: one potiču toleranciju na frustraciju. Jer i najbolji igrači gube. Nevjerojatno je frustrirajuće ne riješiti zagonetku dok igrate dječju igru, ne doći na platformu tijekom igre u kojoj skačete ili ako vas nadvlada horda protivnika.

Digitalne igre prisiljavaju igrače da se, nakon pada ponovo podižu, uče nove tehnike i isprobavaju nove načine.

Nakon što prođete određenu razinu, pobijedite šefa, riješite zagonetku, pronađete vrijedan artefakt, to je vrlo motivirajuće. Zadovoljavajuća nagrada za sav trud i efikasan trening za jačanje tolerancije na frustraciju. Dakle, prihvatite se konzole.

Svaki početak je težak, ali vrijedi. Što se više ljudi igra, brže nestaje jadni igrački kliše navodno smrdljivih štrebera. A, ako možete bolje kontrolirati srdžbu, možete u stvarnom životu opušteno stajati u redu ispred supermarketa i na hladnći čekati da uđete i kupite, brašno ili toaletni papir., prenosi DW