VIDEO | Bio je to najljepši dar koji je trener mogao dati

Prije 19 godina srednjoškolski košarkaški trener uveo je mladića u igru posljednje četiri minute utakmice. Taj mladić nikada u životu nije odigrao ni minutu natjecateljske košarke. Do kraja utakmice postigao je 20 poena.

Jasonu McElwainu dijagnosticiran je težak oblik autizma u dobi od dvije godine. Nije progovorio do pete godine. Nije mogao žvakati čvrstu hranu sve do šeste. Veći dio ranog djetinjstva nosio je pelene. Kao beba bio je ukočen, izbjegavao je kontakt očima i skrivao se u kutovima dalje od druge djece.

Svake godine pokušavao se izboriti za mjesto u školskoj košarkaškoj ekipi, ali bi svaki put bio odbijen. Premalen. Preslab. Visok jedva oko 168 centimetara i težak oko 54 kilograma. No toliko je volio košarku da je njegova majka nazvala školu i pitala postoji li ikakav način da bude dio momčadi. Trener mu je osmislio ulogu timskog menadžera.

Tri godine McElwain je dolazio na svaki trening i svaku utakmicu. Na dane utakmica nosio je košulju i kravatu. Vodio je vježbe, dijelio vodu, zapisivao statistiku i radovao se svakom košu kao da ga je sam postigao.

Dana 15. veljače 2006., na posljednjoj domaćoj utakmici njegove završne školske godine, trener mu je dopustio obući pravi dres i sjedne na klupu. Četiri minute prije kraja, uz sigurnu prednost, trener ga je poslao u igru.

Prvi šut je promašio. Drugi također. A onda se nešto promijenilo.

Pogodio je tricu. Zatim još jednu. Pa još jednu. Suigrači su prestali šutirati i samo su mu dodavali loptu. Pogodio je šest trica i jedan šut za dva poena. Ukupno 20 poena u četiri minute. Najbolji strijelac utakmice. Kada se oglasila završna sirena, cijela publika utrčala je na teren i podigla ga na ramena.

"Ovo je najljepši dar koji ste ikada mogli dati mom sinu", rekla je njegova majka, u suzama, treneru.

McElwain je te godine osvojio nagradu ESPY za najbolji sportski trenutak, pobijedivši neka od najvećih imena profesionalnog sporta. Danas ima 36 godina. Radi u lokalnom supermarketu, trenira košarku, istrčao je 17 maratona, uključujući pet Bostonskih maratona, i putuje diljem zemlje držeći govore o tome kako nikada ne treba odustati.

Kada ga pitaju za tu večer, njegov trener i danas priča s puno emocija.

"To što je ušao u igru i iskoristio trenutak na takav način bilo je daleko više nego što sam ikada očekivao. Bio sam potpuno slomljen od emocija."