U srcu BiH postojao je savršen grad: isti stanovi, isti životi. A onda je došla elektrana i sve promijenila
Priča o životu uz Termoelektranu Ugljevik, Mitra Simikića, pobijedio je na Photodaysima u Rovinju, u kategoriji dokumentarna fotografija.
Glavnu nagradu na festivalu Rovinj Photodays, prvo mjesto u kategoriji pejzaža pripalo je dokumentarnom fotografu iz Bosne i Hercegovine Mitru Simikiću (1986.).
Kako sam fotograf opisuje svoj ciklus: "Samo ime – Ugljevik (nastalo od riječi "ugalj") jasno definira grad nastao uz rudnik. Zamišljen kao ‘savršeno mjesto‘ u kojem će svi imati iste kuće, isti posao, isti životni standard – ukratko, mjesto u kojem će svi biti jednako sretni i uspješni. Komunistički idealizam u socijalističkoj praksi, piše Jutarnji list.
I neko vrijeme činilo se da funkcionira; sve je izgledalo moguće. Ali stvarnost uvijek dolazi iznenada i bez najave, spremna srušiti ono što se činilo čvrsto izgrađenim. Termoelektrana Ugljevik, jedan od najvećih proizvođača električne energije u Bosni i Hercegovini, puštena je u rad 1985. godine. Za njezinu izgradnju bilo je potrebno preseliti gotovo 200 domaćinstava iz okolnih sela. Zbog potreba elektrane, ugalj se vadi iz površinskog kopa. U posljednje četiri godine, širenje rudnika dovelo je do iseljenja još pedesetak domaćinstava. Nekoliko obitelji ostalo je živjeti na svome, tik uz kop.
Rudnik i elektrana dali su nam sve što smo imali, i uzeli sve što smo imali… Praktički smo prvi izbjeglice u Jugoslaviji – ono što nam je oduzeto ne može se usporediti s onim što ćemo možda imati kasnije.
Ali više od povijesti, ovo je priča o stalnoj promjeni – metafora za nemiran život i sudbinu ljudi ovoga kraja. Stanje trajnog prognanstva, prekidanih korijena i zanijekanog identiteta, duboko utkanih u krhko tkanje "unutarnjeg krajolika" ljudi koji se uporno pokušavaju ukorijeniti u ovom nemirnom i nepredvidivom prostoru", poručio je dokumentarni fotograf koji radi i stvara u Novom Sadu..
Mitar Simikić trijumfirao je i u kategoriji portreta, u kojoj je završio na drugom mjestu.
"Kao i svaka rijeka, Janja vijuga kroz krajolik, urezujući vrijeme, sudbinu i maštu. Ona je tijelo vode koje priča priču o zemlji, ljudima i ritmovima prirode, teče kroz srce sjeveroistočne Bosne i Hercegovine.
No Janja je, poput mnogih rijeka diljem svijeta, tijekom posljednjih 30 godina doživjela duboke promjene – promijenila je svoj tok i svoju svrhu. Stoljećima je bila više od obične rijeke; bila je životna žila za zajednice, sila prirode koja je hranila zemlju i ljude koji su uz nju živjeli.
Janja je bila mjesto okupljanja, izvor radosti i životne energije – mjesto gdje su se djeca igrala i učila plivati, gdje su stoku napasali uz njene obale, i gdje je njezin tok hranio usjeve koje su poljoprivrednici uzgajali oslanjajući se na njezinu izdašnost. Ljudi su pili tu vodu, vjerovali joj da će ih održati na životu i slavili zajedništvo koje je raslo uz njezinu prisutnost.
Sve do kasnih 1970-ih, Janja je bila vitalna sila prirode. No, sve se počelo mijenjati izgradnjom termoelektrane Ugljevik – velikog industrijskog projekta. Elektrana, koja je postala gospodarski div regije, donijela je niz zahvata koji su zauvijek promijenili tok rijeke i njezinu ekologiju.
Moje putovanje uz tok Janje pokušaj je da istražim kako se promijenio odnos rijeke prema svom okolišu. To je potraga za razumijevanjem kulturnih, fizičkih, gospodarskih i ekoloških slojeva koji su oblikovali Janju tijekom godina.
Kako bismo shvatili sudbinu ove rijeke – njezinu bogatu prošlost, ali i njezinu jasnu sadašnjost – moramo oslušnuti šapat vode koja priča povijest ovoga mjesta, sve dok u oproštaju na njezinom kraju ne pronađemo ili nemir ili unutarnji mir", ispričao je.
