U Mostaru se školovale pionirke ženskog obrazovanja u BiH

Godine 1905. u mostarsku Veliku gimnaziju (danas Gimnazija Mostar) po prvi put su upisane djevojčice. Bile su to Berta (1892.-1945.) i Marija Bergman (Marie Bergmann; 1894.-1987.). Trebalo je proći pet godina do sljedećeg upisa djevojčica u mostarsku gimnaziju, a tek je 1913. prvi razred završila djevojčica rodom iz Mostara.

Pionirsko mjesto u povijesti mostarskog, ali i bosanskohercegovačkog obrazovanja, Marija i Berta Bergman duguju roditeljima. Rođene su u okolini Sarajeva (Berta u Blažuju, a Marija u Hadžićima) kao kćerke željezničkog činovnika Josipa Bergmana (Joseph Bergmann), u aškenaškoj židovskoj obitelji porijeklom iz Beča. Iako skromnih primanja, Berta i Marija imale su majku koja je za svoje četiri kćeri odlučila izboriti ženama nedokučivo u tadašnjoj Bosni i Hercegovini: visoko obrazovanje. To je iziskivalo pohađanje gimnazije, te je Marija 1905. upisana u drugi, a Berta u treći razred tada osmogodišnje Velike gimnazije u Mostaru. Tu su, pored obaveznih predmeta, sestre Bergman mogle pohađati i židovsku vjeronauku. Hrvatski dnevni list Narodna obrana je sredinom veljače 1912. posvetio članak “prvom ženskom maturantu u Bosni”, izvještavajući da je u Mostaru Berta Bergman položila ispit zrelosti. Marija je gimnaziju završila u Sarajevu.

Sestre Bergman su obrazovanje nastavile u Beču, gdje je Marija, završivši studij slavistike i germanistike, 1916. obranila doktorsku disertaciju, a Berta 1918. postala doktorica medicine. Treća sestra postala je farmaceutkinja, a najmlađa inženjerka kemije. Vrativši se u Bosnu i Hercegovinu kao prva doktorica znanosti, Marija Bergman je u međuratnom razdoblju predavala “narodni jezik” u gimnazijama Mostara, Cetinja i Sarajeva. Udala se za građevinskog inženjera Emila Kona i s njim osnovala obitelj u Sarajevu. Berta Bergman je za to vrijeme djelovala u više mjesta Bosne i Hercegovine kao pedijatrica, uključujući Banju Luku. Po davanju otkaza u tamošnjoj Gradskoj bolnici dobila je novčanu nagradu zbog “velikog požrtvovanja i izlaganja vlastitog života neposrednim opasnostima”. Uoči Drugog svjetskog rata radila je kao upravnica Školske poliklinike u Mostaru, na mjestu današnjeg (ostatka) hotela Ruža.

Usponom Nacističke partije u Njemačkoj tridesetih godina dolazi i do jačanja antisemitizma u Jugoslaviji. Marija Kon se već kao prosvjetna radnica u Sarajevu borila protiv protuustaških stavova pojedinih učenica. Život Židova je ipak tekao normalno do listopada 1940. godine, kada vlada ograničava prava židovske djece na srednje i više obrazovanje. Kon je tada s brojnim sarajevskim profesorima osnovala poseban prvi razred gimnazije kako bi se Židovima omogućilo daljnje školovanje.

Položaj Židova se drastično pogoršao okupacijom Jugoslavije u aprilu 1941. Kon je otpuštena iz službe, a zatim zatvorena u koncentracijski logor Rab. Berta je stupila u pokret otpora iste godine, te je opskrbljivala partizanske borce sanitetskim materijalom, liječila ih i davala sate prve pomoći. Nakon oslobođenja logora 1943. Kon se domogla partizanske teritorije i postala direktorica gimnazije u Glini. Njena djeca su se pridružila partizanima; sin Mihael je poginuo u Dvoru na Uni, a kćerka Mirjana (kasnije Papo) je zarobljena na Igmanu i odvedena u koncentracijski logor Ravensbrück.

Dr. Bergman je tijekom rata dva puta uhićena, da bi 15. siječnja 1945. (Marijin rođendan) bila odvedena u koncentracijski logor Jasenovac i ubijena.

Marija Kon i njena kćerka, kasnije sutkinja i profesorica obiteljskog prava, bile su među petinom sarajevskih Židova koji su preživjeli holokaust. Kon je nastavila prosvjetnu karijeru u Mostaru i Sarajevu, a 1950. pozvana je da sudjeluje u stvaranju Katedre za njemački jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Bavila se njemačkom književnošću od 17. do 20. stoljeća, a posebno prevodilačkim radom. te je prva vodila Odsjek za germanistiku i anglistiku. Umirovila se 1968. godine, ali je nastavila voditi brigu o radu Odsjeka, koji je 1984. organizirao proslavu 'izuzetnog jubileja', njenog 90. rođendana. Umrla je u Sarajevu 9. kolovoza 1987. godine.

''Ni riječi o dr. Berti Bergman i prof. dr. Mariji Kon nisam čuo ni pročitao u Gimnaziji Mostar, školi u čije sam prostorije ušao 103 godine nakon njenih prvih učenica'', kaže Amsal Mešić, autor ovog teksta na portalu Prometej.ba.

Danas je to škola na čijem je čelu žena, škola u kojoj žene čine preko dvije trećine administrativnog, tehničkog i nastavnog osoblja i učeničkog tijela. Sve prirodne znanosti podučavaju isključivo žene, no novinar je ipak iz Gimnazije Mostar izašao ne znajući da je baš iz te škole ravno 100 godina ranije izašao 'prvi ženski maturant u Bosni', mostarska 'legendarna doktorica”' Berta Bergman. Ni prva žena s doktoratom u Bosni i Hercegovini, pionirka bosanskohercegovačke germanistike, nije bila vrijedna spomena u školi koju je pohađala i u kojoj je radila, kaže Mešić, a u kojoj danas isključivo žene predaju svih sedam zastupljenih jezika (uključujući dva koja je Kon predavala kao “narodni”).

''Za dojučerašnje nepoznavanje lika i djela sestara Bergman ne krivim nijednog od svojih profesorica i profesora. Među njima je bilo i onih koje mogu kriviti samo za to što me marginalizacija žena uopće zanima. Ideologija koja vlada Mostarom nezamisliva je bez te marginalizacije. Svega dvije ulice u Mostaru nazvane su po ženama, a radi o ulicama Kraljice Katarine i Kraljice Jelene. Jasno je da se na umu imalo propagiranje nacionalne mitologije, a ne ukazivanje na postignuća žena ni odavanje počasti zaslužnim Mostarkama. Jednoga dana kada se konačno promijene sporna imena pojedinih ulica, možda se neko usudi spomenuti sestre Bergman. Možda se na Ulicu Alekse Šantića, po kojem je nekada njihova škola nosila ime, bude nadovezivala ulica nazvana po njima, a ne po čovjeku koji ih je slao u logore, odnosno u smrt. Možda'', zaključio je autor teksta.