U iščekivanju kataklizme

Velike rate kredita, nezaposlenost, problemi na poslu, fakultetu ili u školi, ljubavni problemi: to su sve stvari koje prosječnog čovjeka opterećuju iz dana u dan. Da li postoji sredstvo koje bi sve vaše probleme moglo riješiti u jednoj sekundi? Odgovor je da, postoji. Samo... pazite što želite.

Udarac asteroida u zemlju je riješio sve probleme dinosaura.

Što bi se dogodilo kada bi Zemlju danas pogodio asteroid veličine onoga koji je pao na području današnjeg poluotoka Yucatan prije 65 milijuna godina i kakve bi posljedice to izazvalo?

Podsjetimo se prvo što se tada dogodilo.

Zemlja je prije 65 milijuna godina poprimala sadašnji izgled. Kontinenti su se razdvajali i formirali su se prema današnjem izgledu. Južna Amerika, Antarktika i Australija su se odvojili od Afrike, ali su Madagaskar i Indija i dalje bili spojeni. Zemlju su nastanjivali dinosauri, dok su sisavci bili zanemariv dio faune. Udarac asteroida ili kometa širokog 10 kilometara je uzrokovao čitav niz događaja koji u konačnici dovode do izumiranja dinosaura. Rijetke vrste su opstale, i to isključivo one manje veličine i prilagodljivije. 

Što bi se danas dogodilo?

Najveća poznata opasnost Zemlji je asteroid Apophis 99942. Smatra se kako će 2029. godine doći do bliskog prolaska ovog asteroida pored Zemlje, te da ne postoji opasnost od sudara. Međutim, Apophis će tada značajno promijeniti putanju, tako da 2036. postoji opasnost od sudara. Šanse za to su 1:250 000. Širina ovog asteroida iznosi 270 metara. I dok se to možda ne čini mnogo u usporedbi s onim što je pogodilo Zemlju i istrijebilo dinosaure, treba usporediti eksploziju koju bi Apophis uzrokovao s izmjerenim eksplozijama koje je uzrokovao čovjek.

NASA pretpostavlja kako bi eksplozija pri udaru Apophisa bila jednaka eksploziji 510 megatona TNT-a. Najveća eksplozija koju je uzrokovao čovjek, eksplozija hidrogenske bombe «Car» koju je SSSR detonirao 1961., je bila jednaka eksploziji 50 megatona TNT-a, dok su Hiroshima i Nagasaki pretrpili jačinu eksplozije TNT-a od «samo» 15 i 22 kilotone.

Ali što je sve to u usporedbi s eksplozijom od 96 milijuna megatona tog imaginarnog TNT-a koji je eksplodirao na Yucatanu prije 65 milijuna godina.

Posljedice onoga što bi svemirski objekt prouzrokovao danas možemo potražiti u prošlosti. Kad su geolozi meksičke naftne kompanije Petroleos Mexicanos 1978. pronašli krater širine 10 kilometara, vrlo brzo su shvatili što je u pitanju. Ali tek devedesetih godina se spoznalo da je krater od 10 kilometara samo krater u mnogo većem krateru, i to onome od 170 km. Postoje brojne teorije o pravoj širini tog kratera, a neke govore i o širini od 300 km.

Kako bi slikovito vidjeli što bi značio udar toliko svemirskog objekta na Zemlju, lokalitet udara ćemo smjestiti u Mostar. Koristeći simulator Down2Earth kojeg je izradilo Sveučilište u Cardiffu, uz pomoć dostupnih podataka o jukatanskom događaju, napravili smo simulaciju pada asteroida tih dimenzija na Mostar.

Prema podacima, krater bi bio širine 86 km, od Konjica na sjeveru do Opuzena na jugu, te od Vrgorca na zapadu do Kifinog sela na istoku. Dubina kratera bi iznosila oko 1 kilometar. Udarac bi uzrokovao potres magnitude 10 po Richterovoj ljestvici. Potres te magnitude nije zabilježen u modernoj povijesti.

Vatrena kugla širine 280 km bi se proširila zonom udara. Cunami visine 3 kilometra bi poharao Sredozemlje, a niz posljedičnih potresa i vulkanskih erupcija bi uzrokovao još nekoliko cunamija.

Što nam ovaj scenarij još govori?

Komadi materijala izbačenog s mjesta udara imaju širinu do 1 metra, i uzrokuju požare na široj lokaciji udara. Emisija ugljik dioksida oslobođenog iz uništenih stijena dovodi do naglog zagrijavanja Zemlje, a kasnije čestice prašine u atmosferi dovode do naglog zahlađivanja. Zbog nemogućnosti fotosinteze, dolazi do poremećaja u biljnom životu što utječe na hranidbeni lanac. Naglo isparavanje vode dovodi do kiselih kiša.

Oni sretnici koji prežive udar asteroida, cunami, vulkanske erupcije, nagla zahlađivanja i zatopljivanja, kisele kiše, bi se susreli s dugogodišnjom gladi.

Ako znamo kakav su kaos izazvali erupcija vulkana na Islandu 2010. ili jednodnevni nestanak struje u New Yorku 1977. koji je prouzročio nekoliko milijardi dolara štete, možemo samo zamisliti kakvo bi društvo preživjelih bilo na Zemlji.

Povratak na najprimitivnije zajednice preživjelih koje preživljavaju od lova i sakupljanja strvina je realan rezultat ovakve katastrofe. Države kakve danas poznajemo više ne postoje, kao ni naznake modernog načina života.

U onom trenutku kad i zadnji preživjeli umre, na svijetu ostaju ljudi koji ne pamte sadašnji način života.

Ovdje već možemo postaviti pitanje sociolozima, a to je: koliko bi svijet proveo u čekanju «nove Mezopotamije» u kojoj će se razviti civilizirano društvo i koliko dugo bi trebalo tadašnjim ljudima da dođu na današnju razinu znanosti i svijesti?