Tjelesno kažnjavanje: Kako batine u djetinjstvu oblikuju mozak i odnose odraslih ljudi?

Uznemirujuća scena u filmu "Marty Supreme", u kojoj Kevin O'Leary udara glavnog lika Martyja reketom za stolni tenis, može se činiti kao prizor iz nekog drugog doba.

No tjelesno kažnjavanje, koje uključuje upotrebu fizičke sile poput udaranja po stražnjici, i dalje je uobičajen oblik discipline u mnogim obiteljima.

Na društvenim mrežama poput Reddita korisnici dijele priče o tome kako su ih roditelji, rodbina i bake i djedovi tukli drvenim kuhačama, remenjem, četkama za kosu i drugim predmetima iz kućanstva.

Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije i UNICEF-a, procjenjuje se da 1,2 milijarde djece u svijetu svake godine doživi tjelesno kažnjavanje kod kuće.

U 58 zemalja gdje se prati težina kazni, oko 17% djece pretrpjelo je teške oblike fizičkog kažnjavanja samo u proteklom mjesecu, uključujući udarce u glavu, lice ili uši ili snažno i opetovano udaranje.

Dugoročne posljedice tjelesnog kažnjavanja

Dugotrajne posljedice tjelesnog kažnjavanja nadilaze modrice i fizičke ožiljke. "Odrasli koji su u djetinjstvu doživjeli tjelesno kažnjavanje mogu razviti pojačanu osjetljivost na kritiku ili sukob, zajedno s osjećajem srama koji utječe na njihovo samopoštovanje", rekla je za HuffPost Vanessa Williams, licencirana klinička socijalna radnica.

"Mogu pokazivati obrasce perfekcionizma u poslu i odnosima, ugađati drugima i doživljavati emocionalno otupljivanje, pri čemu teško prepoznaju ili izražavaju svoje emocije."

Williams dodaje da se takve osobe mogu boriti s povjerenjem i intimnošću, osjećati strah od ranjivosti i naginjati emocionalno nedostupnim partnerima. Također mogu izbjegavati sukobe te teško postavljati i održavati granice. "Primijetila sam i da se mnogi moji klijenti teško odmaraju bez osjećaja krivnje", rekla je.

Iako je udaranje po stražnjici možda prestalo, obrasci koje je stvorilo ostaju. Utjecaj tjelesnog kažnjavanja prati ljude u odraslu dob i očituje se u terapiji na suptilne, ali dosljedne načine.

Potisnuti bijes

Chloë Bean, licencirana bračna i obiteljska terapeutkinja, kaže da je jedan od najčešćih obrazaca koje vidi u terapiji potisnuti bijes. "Mnogi odrasli odgojeni uz tjelesno kažnjavanje naučili su potiskivati svoj bijes jer je njegovo izražavanje dovodilo do još kažnjavanja", objašnjava ona.

Taj se bijes, kaže Bean, u odrasloj dobi često očituje na dva načina: može biti okrenut prema unutra, što se vidi kroz samokritičnost, sram, depresiju i zanemarivanje osobnih potreba, ili može "curiti" prema van u obliku razdražljivosti, kratkog fitilja, emocionalnih ispada, vikanja na partnere ili kolege pa čak i bijesa u prometu.

Kronična bol i tjelesni simptomi

Drugi obrazac koji se često pojavljuje u terapiji jest način na koji tijelo pamti ta iskustva. Bean napominje da se odrasli često javljaju s kroničnom napetošću mišića, stiskanjem čeljusti, migrenama, probavnim smetnjama i autoimunim upalama.

"Tijelo pamti na vrlo stvarne, fizičke načine", rekla je. Williams se slaže i dodaje da mnogi odrasli doživljavaju kroničnu napetost mišića, posebno u ramenima, čeljusti ili trbuhu, uz pojačanu reakciju na iznenađenja i poteškoće s opuštanjem, čak i u sigurnom okruženju.

Neki primjećuju snažne fizičke reakcije na povišeni glas ili kritiku, poput ubrzanog rada srca i mučnine. "Te su reakcije često odgovor živčanog sustava na znakove koji su nekada signalizirali opasnost", objašnjava Williams.

Problematični obrasci privrženosti

Bean objašnjava da kada je skrbnik istovremeno izvor brige i boli, to stvara zbrku u djetetovu živčanom sustavu.

U terapiji se to često očituje kao strah od sukoba uz snažnu emocionalnu reaktivnost, izbjegavanje u odnosima, poteškoće s intimnošću, strah od napuštanja i privlačnost prema emocionalno nedostupnim ili kontrolirajućim partnerima.

Williams potvrđuje da kada je skrbnik istovremeno izvor ljubavi i straha, nastaje zbunjenost oko sigurnosti i bliskosti.

"Kao odrasli, neki ljudi postaju vrlo prilagodljivi kako bi izbjegli sukobe, dok drugi postaju oprezni i teško vjeruju da su odnosi sigurni", rekla je. "Intimnost se može činiti ranjivom jer je bliskost nekada nosila mogućnost povrede ili poniženja."

Nisko samopoštovanje i oštar unutarnji glas

Tjelesno kažnjavanje može dugoročno oblikovati kako netko vidi sebe. "U mnogim slučajevima poruka koju dijete usvoji nije ‘Pogriješio sam’, već ‘Ja sam loš’", rekla je Bean.

U terapiji se to često pojavljuje kao intenzivna samokritičnost, perfekcionizam, duboki sram i oštro osuđivanje drugih. Unutarnji kritičar, dodaje, često zvuči poput glasa koji je osobu disciplinirao u djetinjstvu.

Izbjegavanje i emocionalna isključenost

Bean kaže da mnogi klijenti umanjuju svoja iskustva govoreći: "Nije bilo tako strašno" ili "Na kraju sam ispao dobro." No, utjecaj se očituje na druge načine, poput poteškoća s ranjivošću, izbjegavanja emocionalnih razgovora i otupljivanja osjećaja kroz posao ili ovisnička ponašanja.

"Tako se živčani sustav naučio prilagoditi", objašnjava. Williams dodaje da je emocionalno otupljivanje često zaštitni mehanizam. "Kao djeca, neki se nauče isključiti od osjećaja kako bi se nosili sa strahom ili boli", objašnjava ona. U odrasloj dobi to može izgledati kao da osoba dobro funkcionira, ali se osjeća emocionalno udaljeno ili prazno.

Kako se odrasli mogu oporaviti?

Kada su djeca fizički kažnjavana, kaže Bean, ne uče kako sigurno izražavati emocije. Umjesto toga, razvijaju strategije preživljavanja poput potiskivanja, ignoriranja vlastitih potreba i izbjegavanja bliskosti.

Oporavak, stoga, nije "popravljanje" sebe, već napuštanje tih prilagodbi, piše HuffPost. 

Prema Bean, taj proces često uključuje učenje emocionalne regulacije, izgradnju sigurnih odnosa, rad s tijelom kroz somatske prakse, ublažavanje unutarnjeg kritičara te istraživanje terapija usmjerenih na traumu. U svojoj srži, oporavak se svodi na to da živčani sustav ponovno doživi osjećaj sigurnosti.

"U terapiji često usporavamo stvari. Umjesto da odmah analiziramo prošlost, gradimo toleranciju na osjećaje u tijelu", dodaje Bean. S vremenom, napredak se može vidjeti kroz sposobnost da se kaže "to mi ne odgovara" bez panike, kroz manje emocionalnih ispada, izravniju komunikaciju i veću sposobnost odmora bez osjećaja krivnje. "Cilj nije kriviti roditelje", rekla je Bean. "Cilj je riješiti se obrazaca preživljavanja koji vam više ne koriste."