Sramota sustava: Kada "djeca su mi vani" postane izgovor za samoću
"Djeca su mi vani", opravdava se gospođa u poznijim godinama kojoj sam ponudila pomoć kako bi hodala onim što bi trebalo biti pločnik, ali je jutros klizalište. Dok obje hodamo nesigurnim koracima, govori mi kako je krenula u trgovinu i kako danima nije izlazila, ali je jutros morala. Ponavlja kako su joj sinovi u Njemačkoj, kao da mora objasniti svoju samoću i nemoć. A kada je postalo sramota biti sam i tražiti pomoć?
Posljednjih godina, tijekom putovanja u države u kojima živi veći broj državljana Bosne i Hercegovine, na zračnim lukama često susrećem mnogo starijih ljudi. Bez izgovorene riječi, pogledima traže pomoć kroz silne procedure. Njihovu priču znam i bez riječi - idu u posjet djeci.
Svaka je priča slična drugoj. Znam to i iz vlastite obitelji. Djeca imaju mnogo posla i obaveza, ne stižu doći kući kako bi ih vidjela, pa je lakše roditeljima, umirovljenicima, doći k njima.
Pričaju o djeci
I majke i očevi, s istom težinom, suzama u očima i ponosom u glasu, pričaju o djeci - o njihovim uspjesima tamo negdje, o neuspjesima ovdje, o nedostajanju, ali i zahvalnosti što imaju dobar život.
Taj, koliko-toliko dobar život naših ljudi u inozemstvu osigurava stotinama tisuća ljudi u Bosni i Hercegovini. Godišnje pristižu milijarde maraka. Ali ponekad novac nije dovoljan.
U mnogim mjestima u Bosni i Hercegovini gotovo kako više i nema ljudi, osobito mlađih. Stariji nemaju kome platiti otići im u trgovinu, odvesti ih liječniku, unijeti drva, očistiti snijeg, iznijeti smeće.
A mnogi su potpuno sami. Bez obitelji – ni u Bosni i Hercegovini ni u inozemstvu. Bez novca.
Računaju na njih, kad su izbori
I svi imaju nešto zajedničko – stid zatražiti pomoć. Stid koji se stvara u društvu zbog sustava koji starost tretira kao problem, kao nešto suvišno, a ne kao životnu fazu.
Isti taj sustav nije imao nikakav plan kako zaustaviti val odlazaka ljudi, a danas nema nikakav plan za one koji su ostali.
I dobro, možda su strategije za tako važna pitanja prevelik izazov za one koji bi ih trebali stvarati, ali je li doista tako teško imati barem malo više empatije i razumijevanja? Malo više uloženog truda kako bi ljudi treće životne dobi imali dostojanstveniji život?
A svi na njih računaju kada su izbori. Tada razmišljaju o njima i obećavaju im bolje.
Ali ih se ne sjete kada padne snijeg. Kada ne mogu izaći i otići u trgovinu, ljekarnu, liječniku.
Ako sustav ne vidi, a ne vidi
U javnom sektoru osnovani su deseci poduzeća, agencija, institucija, udruga, a niti jedno koje bi skrbilo o onima kojima je to najpotrebnije. Za sve ove godine nadležni nisu uspjeli uspostaviti ni socijalnu kartu.
I na koncu, sve se svodi na nas – hoćemo li u pogledu prepoznati poziv u pomoć? Hoćemo li zastati, pitati, pomoći?
Hoćemo li očistiti put do trgovine i ljekarne? Pozdraviti ih i porazgovarati s njima?
Jer ako sustav ne vidi, društvo ne smije zatvarati oči. Ako se naviknemo ne vidjeti starost, čeka nas budućnost u kojoj ćemo i sami biti nevidljivi piše N1.
