Sokrat - filozof kojeg prosvjetiteljstvo smatra svjetlom modernoga razuma
Iako to nikada nije pouzdano utvrđeno, grčki filozof Sokrat (grčki Σωϰράτης, Sōkrátēs) rođen je u Ateni na današnji dan, 4. lipnja 470. godine prije Krista.
Sin kipara Sofroniska; u mladosti se kao atenski vojnik isticao hrabrošću. Svoju filozofsku djelatnost u obliku svakodnevnih dijaloga na trgu otpočeo je u doba procvata atenske demokracije, koje je izravno prethodilo Peloponeskom ratu.
Okupivši uskoro oko sebe intelektualnu elitu atenske mladeži, javio se kao ideolog "duhovne aristokracije" i došao u sukob s vladajućom demokracijom. Optužen 399. pr. Kr. zbog bezbožništva i "kvarenja mladeži", odbio je pred sudom opovrgnuti svoje teze.
Melet, Anit i Likon bili su prvi Sokratovi tužitelji. Platon u pet dijaloga pripovijeda o optužnici, suđenju i smaknuću koji su se dogodili u proljeće i ljeto 399. godine.
Ali upravo smrt na koju je bio osuđen i kojom se htio suzbiti njegov utjecaj, postala je, po svjedočenjima njegovih učenika, trijumf njegove dosljedne misaonosti i etičnosti: ljudsko je dostojanstvo temeljeno na unutrašnjim vrijednostima, neovisno o izvanjskim nagradama i poniženjima i zato nadmoćno nad smrću i sudbinom. Premda su mu prijatelji omogućili bijeg, iz poštovanja prema zakonima ostao je u zatvoru i ispio otrov.
Sokrat nije ostavio nijedno pisano djelo jer je smatrao da je knjiga mrtva i ne može zamijeniti živi razgovor. Uz Ksenofontove Uspomene o Sokratu i Aristotelova djela, glavni su izvor za poznavanje njegova života i filozofije mnogobrojni Platonovi dijalozi (osobito spisi tzv. mlađeg razdoblja – Kriton, Obrana Sokratova i dr., jer Sokrat koji se javlja u kasnijim Platonovim dijalozima više brani Platonovu nego svoju filozofiju).
Sokratova temeljna filozofska misao suprotstavlja se prije svega sofističkoj relativizaciji svakoga pokušaja govora o istini i nastoji pronaći ono što vrijedi za sve, u promjenljivosti različitih osjetilnih ili predodžbenih privida i u nesigurnosti i slučajnosti pojedinačnoga mnijenja, ono što je stalno, nepromjenljivo, sigurno, zasnovano na logičkoj nužnosti.
Od interesa za kozmos, koji prevladava u ranijoj filozofiji, Sokrat se stoga obraća čovjekovoj nutarnjosti: antropološki i etički problem stavlja u središte svojih filozofskih razgovora. "Upoznaj samoga sebe" – prva je premisa i ujedno zaključak njegova filozofiranja.
Polazeći od pretpostavke "znam da ništa ne znam", Sokrat s pomoću ironije pokazuje sugovornicima kako je njihovo znanje temeljeno na lažnim i neprovjerenim pojmovima i varavim ljudskim opažanjima. "Primaljskom vještinom" (majeutikom) u planski vođenom razgovoru dolazi do definicije određenoga pojma te ispitujući pojedinačne oblike neke stvari ili pojave indukcijom dovodi do određenja njezine bîti.
Nasuprot materijalističkim tezama da je potrebno »osluškivati prirodu« i "živjeti u skladu s njom", Sokrat završava u spekulativnoj racionalističkoj shemi, koja radikalno odbacuje svu osjetilnost. Uzdižući uobičajeno popularno moraliziranje do etike definiranih i čistih pojmova, on u božanskom umu nalazi zadnju potporu svojem etičkom intelektualizmu. No taj je um više shvaćen kao intelektualni bitak, logos, nego kao transcendencija.
Sokrat je svojim filozofskim djelom i životom postao jedna od paradigmatskih ličnosti suvremene civilizacije. On je prototip filozofa, graditelj novoga dijalektičko-kritičkoga načina mišljenja i začetnik koncepcije autonomnoga samodostojanstvenoga čovječjeg morala.
