Snješko uputio otvoreno pismo gradonačelniku Bešliću

Poštovani gospodine Ljubo i sljedbenici,

Demoraliziran vašim stavom prema mome postojanju, odlučio sam, uz pomoć svojih susjeda, stanovnika Centra 2, napisati ovo pismo.

Nakon što ste me javno omalovažili i uvrijedili u svome obraćanju građanima, smatram se ovlaštenim, u ime mojih susjeda i moje ime, ukazati na par stvari. Ne znam zašto vas je toliko razočaralo stvarateljsko djelo kreativnog stanovništva Centra 2. Ta oni su uvijek prema posebnosti i originalnosti bili poznati. Rekli ste da bi im bolje bilo da su išli čistiti po Gradu nego li mene od snijega stvoriti. Neka se javi onaj kome sam kakvo zlo učinio ili mu gorku suzu izazvao.

Na drugu stranu neka stanu oni na čija sam lica izmamio osmijeh i zadovoljstvo, koji su me sretni fotografirali i poželjeli zauvijek sačuvati u sjećanju i foto albumu. Oni koji su, nakon što su me ugledali, pomislili kako ipak nije sve tako crno u ovoj crno-snježnoj situaciji koju smo dočekali tako nespremni – čijom krivicom? –sigurno ne mojom, niti krivicom mojih susjeda – stvaratelja, kojima sam beskrajno zahvalan.

Zar bi nekoliko mladića i djevojaka bilo dovoljno da riješe probleme koji se godinama gomilaju u našem gradu, a tek su se ovih dana tako grozno ukazali kao crna mrlja na bijelom snijegom prekrivenom gradu? Nekoliko mladih i par lopata nisu dovoljni da riješe krizu u kojoj se grad nalazi, ali ste, očito, smatrali da su dovoljni da skrenu pozornost s vladajućih struktura na obične građane kako bi donijeli zaključak da su za ovakvo stanje krivi upravo oni, jer, tobože, ne čiste ceste nego se zabavljaju.

Ovih dana sam mogao svjedočiti masama ljudi koji su šetali, sanjkali se, grudali, družili i zabavljali, neki su čak i kući uz računala pratili što se događa u gradu. Jesu li svi oni izabrali pogrešno u trenutku kad su se odlučili za bilo što osim za čišćenje snijega s ulica?

Moram priznati da sam jučer sreo i vas kako pokraj mene šećete i pogledom me pratite, oprostite ako nisam primijetio lopatu u vašoj ruci. Zašto niste stali i fotografirali se sa mnom ili koju grudu snijega dobacili i time produžili moje postojanje? Barem bi kasnije mogli reći da ste nešto lijepo za grad učinili.

Moram vam priznati da ja vas ne mrzim, još se sjećam priča koje su mi gore u oblacima, dok još nisam nastao, pričali moji preci. O tomu kako ste ih kao dijete rado i ushićeno gradili i u život dovodili. Nije vam tada bilo mrsko svoje vrijeme i trud uložiti u moje pretke i rođake, od mrkve im nos napraviti i šupljim loncem glavu od sunca zaštititi. Siguran sam da je, u to vrijeme, svaki od vas, koji mojem rođenju prigovarate, iako samo dijete, bio više čovjek i to sretan čovjek.

Doživio je ovaj grad i sunčanih dana u kojima je također bilo itekako potrebnih humanitarne pomoći i humanitarnog rada. Hvala Bogu da uvijek ima onih koji su na takav rad spremni. Međutim, ako bi svako ljudsko djelovanje usporedili s humanitarnim, malo koje bi pred njim imalo prednost.

Zar bi bilo koji oblik kulture ili športa imao prednost pred humanitarnim radom? Ipak su svi oni ovom društvu potrebni i dobrodošli. U takvoj usporedbi politika bi, zasigurno, zauzela posljednje mjesto na listi prioriteta, ali nam ipak politika cvjeta, političari najbolje žive, a zanimanje za studijem političkih znanosti je sve veće.

Vjerujte mi jedno: Prokleta će biti vremena kada roditelji radije požele u kući političara, nego li pred kućom snješka! Imao je Mostar, rekoh, zaista lijepih dana i lijepih humanitarnih djela. Sve sam gledao odozgor i nisam uočio da ste bili predvodnik kakvih akcija, prije bih rekao… ma ne bih govorio o tomu, ipak sam ja biće radosti i osmijeha, naročito dječjeg!

Dragi Ljubo, ja ću za koji dan otići… Niz Neretvu u more, iz mora u ocean, iz oceana u nebo… ali sam siguran da ću, dok je dječjeg osmijeha i nevinosti, uvijek iznova dolaziti!

Neka se svaki od vas zapita koliko je djece, mladih, zaljubljenih, roditelja, starih… poželjelo stati uz vas i zajedničku sliku kući ponijeti. Sjetite se i onih kojima ste svojim djelima i postojanjem istjerali suzu na oko i utjerali gorčinu u srca.

Pozdravljam vrijedne građane Centra 2, od kojih su mnogi i prije mog dolaska, po cijeli dan, po najgorem nevremenu pomagali onima koji su ostali zaglavljeni u snijegu, gurali automobile, u bolnicu nosili kruh i krafne, nosili vrećice do kuća starcima, na koncu i mene iz snijega vrijedno izgradili i na divljenje prolaznicima ovako krupnog uzdignuli. Hvala također na fensi šalu i sjaju u mojim očima!

To mogu samo oni, neka živi vječno duh Centra 2!

Snješko