Slikom na sliku: Maja Rubinić

Politika, sport i seks su teme koje će čitatelji novina i informativnih portala uvijek najčešće potražiti, dok kultura i umjetnost rijetko dobiju mjesto na naslovnici. O ovdašnjoj umjetnosti i umjetnosti općenito, za Bljesak.info govori akademska slikarica iz Mostara Maja Rubinić.

Je li Mostar kulturna sredina i jesu li se ovdašnji umjetnici prilagodili današnjoj situaciji u gradu i državi?

To je vječno pitanje: što je stimuliralo što? Jesu li nas faktori današnje slike Mostara doveli do ovih zaključaka ili smo mi svojim zaključcima stvorili ovakvu situaciju? To se ne odnosi na uske krugove umjetnosti ili bilo čega, već se odnosi na sva ljudska ili profesionalna pitanja grada, pa i države. Ono što ja mogu istaknuti kao promjenu koja se ubrzano odvija u današnjoj našoj stvarnosti, pa i umjetničkoj, je to da ovaj sustav nije jednak prema svim svojim pojedincima. To obara sve postulate i definicije civiliziranog života, jer kulturnu sredinu određuje udruženost kolektiva protiv samovolje pojedinca. Ako se zakoni neće jednako odnositi prema svima, onda sustav nije pravedan.

Dolazi li tu i do podjele među umjetnicima, primjerice na „dvorske“ i slobodne?

Toga je uvijek bilo. Sve ove naše lokalne priče i intrige možemo premjestiti i u neko šire okruženje. Oduvijek je bilo i dobra i zla u jednakim količinama, samo što danas mediji imaju veći utjecaj. Nije više sve ukucano u kamenu, već u digitalnim zapisima. Meni često netko kao utjehu spominje kako se ni u onome društvu koje ima dostupnije infrastrukturne stvari i veće kulturne mogućnosti u potpunosti ne koriste takve blagodati. Tek kad se svatko bude bavio onim čime se može i želi baviti onda možemo očekivati neki napredak koji vodi prema blagostanju. Meni kao utjeha ne zvuči to da pola svijeta ne koristi sve ono što ima, kad se ja osjećam oštećeno u trenutku kad ja nešto bih, a toga nečega nema. Ipak, čovjek je u mogućnosti da crpi inspiraciju iz svake zadane stvarnosti, pa i ove. Samo je pitanje koliko je čovjek sposoban da u tom trenutku vidi stvarnost oko sebe. Stvarnost je cijelo vrijeme prisutna, samo što se naši rakursi mijenjaju, kao i raspoloženje

Smatrate li sebe umjetnikom po profesiji ili po životnom pozivu?

U današnjoj nomenklaturi ja sebe uopće ne doživljavam dijelom akademske mladeži ovoga grada. To sve ovisi od osobe do osobe, a svaka se osoba kreće u razmjeru svoje sposobnosti ili nesposobnosti. Mi smo u stanju zaraditi neku diplomu s uloženim vremenom, radom i trudom. Sve ono što će uslijediti nakon toga, nakon tih formalnih stjecanja osnovnih tehničkih vještina, ovisi od osobe do osobe i od njihovih moralnih i principijelnih odabira. Netko je odlučio studirati likovnu umjetnost zato što nije znao što bi sa sobom, netko je smatrao kako ima smisla studirati unatoč neznanju… Ono što se događa kod umjetnika, u mom slučaju slikara, je zasebna stvar za svakoga.

Mnogi ljudi smatraju kako je umjetnost sekundarna stvar pored svih ekonomskih problema u državi i kako su ulaganja u kulturu zapravo „bacanje“ novca?

Umjetnici se hrane sredinom u kojoj se nalaze, tako da ih nekad i ne boli stvarnost. S druge strane, kroz jedan vremenski kontinuum umjetnost je prva koja kritizira i upozorava na društveno stanje. Istovremeno, umjetnost je u određenom trenutku konzekvenca ekonomskih prilika ili situacije uopće. Smatram da uopće ne treba stvarati razliku između onih koji se bave umjetnošću i onih koji se ne bave. Tu ne treba biti nikakvog optuživanja ili nečega sličnog. Nejasno mi je zašto se tu stvara neki antagonizam. Umjetnost je smjernica ili lakmus papir opće situacije u društvu i nepravde koja se tu pronalazi. Svi oni koji kulturu ne vide značajnom se trebaju zapitati jesu li njihova pitanja i prava riješena. Umjetnost ne treba mistificirati i ne treba stvarati nekakvu barijeru između umjetnika i, da se tako izrazim, civila. Tu bih naglasila kako je normalnost zapravo stvar većine, a broj normalnih i nenormalnih može varirati, tako da se može dogoditi i da nenormalnost postane normalna.

Prevladavaju li u svijetu umjetnici koji zaista žive umjetnost ili oni koji se samo s tim bave?

Srećom, ima i jednih i drugih, to ovisi o faktorima društva svake pojedine lokacije, i prema tome se stvara atmosfera koja formira umjetnika i „umjetnika“. Dakle, ima umjetnika koji se bave profitabilnom umjetnošću, a ima i onih koji u tome izgaraju. U ljudskoj prirodi nije da čovjek stalno bude na nekakvom vrhuncu, život čine i usponi i padovi, a vrhunac je samo dio toga.

Koje bi slikare izdvojili kao profesionalne uzore?

Ja inače u životu nemam stvari koje bi mi bile omiljene kroz cijeli život, pa tako ne bih nikoga ni u tom vidu izdvajala. Mislim da je lijepo da je čovjek u stanju da ima mišljenje, a još više da je u stanju da ga promjeni. Ne vjerujem da postoje stvari koje nekoga određuju u potpunosti i zauvijek. Meni se u slikarstvu sviđa svašta i nikad od svakog autora sve. Svi prepoznajemo nešto slično sebi ili svom razmišljanju, neki dio duha koji dijelimo, te je to u biti ono što nam se zaista i sviđa.

Vi ste i dio dizajnerskog dvojca Rubinić-Zelenika?

Mi to nazivamo klikačko-crtački duet. Ja i Zoran Zelenika smo prijatelji i kolege, a kod likovnjaka je obično teško, pa čak i nemoguće, zajednički raditi u neposrednoj fizičkoj blizini. Mi smo se međutim našli na istoj frekvenciji, pa tako ponekad i zajednički radimo u dizajniranju. Nama se često događalo da jedno drugom pomažemo u radu, pa se tako i izrodila ova suradnja koju danas imamo. Naš dizajnerski duo bih nazvala i udrugom darivanja lijepog vizualnog rješenja.

Jesu li Mostaru potrebni neki novi likovni motivi, osim vječnih Starog mosta i šipaka?

To su motivi koje i ja vrlo rado obrađujem. Nema ništa loše u tome što su oni stalna inspiracija ovdašnjim likovnim umjetnicima. Šipci su primjerice jedan od simbola ove zemlje, a po njima je poznat jedan od najvećih umjetničkih kalibara, nažalost nedavno preminuli, Vlado Puljić. Kod nas se sukobljavaju suvremena i tradicionalna umjetnost, što nije slučaj samo u BiH, već i u ostalim zemljama u tranziciji, točnije zemljama koje ne spadaju u vodeće ekonomske sile svijeta. Bogate zemlje imaju novac za skupe avangardne projekte koji probijaju nove granice u umjetnosti. Mislim da treba doći do pomirbe između tradicionalnog i suvremenog. Nije dobro zaboravljati ono što je nekad bilo, ali nije dobro ni stalno ostajati na starom, ne primati novije utjecaje. Suvremena umjetnost odražava stanje sadašnjosti. Mislim da je samo neiskreno reproduciranje ovih motiva bez ikakvog unošenja vlastitog duha dovelo do toga da neki umjetnici izbjegavaju ove motive. Na kraju krajeva, sam motiv je skoro pa nebitan, već je bitno kako se uradi i koliko umjetnik sebe unese u svoj rad.

Postoje li neki novi likovni motivi koji možda nadopune postojeće?

Svakako, vedute sa tržnim centrima.