Sestra Vedrana Ljubić iz župe Uzdol već 18 godina u misijama u Ugandi

Milka Ljubić, redovničko ime sestra Vedrana rođena je na Krančićima, župa Uzdol. Već 18 godina djeluje kao misionarka u afričkoj državi Ugandi.

Vedrana Ljubić je rođena na Krančićima u župi Uzdol. Osnovnu školu završila je na Uzdolu, daljnje školovanje je nastavila u Zagrebu, pristupila je redu Kćeri Božje ljubavi te je postala katehistica i orguljašica. Zanimanje katehistice potaklo je Vedranu da svoj katehetski rad nastavi u zemlji gdje izvire rijeka Nil, u državi Ugandi. Vedrana je ovih dana bila na odmoru u svojoj rodnoj župi Uzdol. Međutim, malo je vremena provodila na pravom odmoru, uvijek je negdje putovala i kazivala o svom radu, životu ljudi u Ugandi i njihovim potrebama. Vedrana je za Ramski vjesnik govorila o svom radu,  te životu ljudi u Ugandi.

Nakon završenog školovanja sestra Vedrana radila je 7 godina kao katehistica i orguljašica u dvije domovine; Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Godinu prije odlaska u London na učenje engleskog jezika radila je u misijskoj centrali u Sarajevu. U misije odlazi 1998. godine.

RV: Što te potaklo na misijski rad?

S. Vedrana: Kada sam prvi put vidjeli da ima takve sirotinje u Africi, Aziji i Južnoj Americi pojavila se želja da odem tamo i pomognem barem malo. Željela sam naprije otići u Indiju, međutim, sazanala sam da tamo više ne primaju misionare. Nakon toga susrela sam oca Antu Gabrića u Zagrebu koji mi je rekao da u Indiju ne primaju više misionare, ali da se orjentiram prema Africi. Nekoliko godina je trajalo dok sam dobila dozvolu da odem u Afriku.

RV: Koji su prvi dojmovi dolaska u Ugandu?

S.Vedrana: Zatekla sam bolje stanje nego što sam očekivala. O Africi se govorilo kao o zemlji siromaštva, gladi, nekakvim životinjama, bolestima itd. Kao i svugdje ima siromašnih i bogatih. Kada sam došla zatekli smo škole da nisu imale osnovna sredstva kao što su krede i pisaći strojevi a sada imaju računala. Tu jednu fazu su jednostavno preskočile. Mnoge stvari su preskočene. Naći ćete da skoro svi imaju mobitele a žive pod krovom od slame ili bananina lišća. Kada se dijete upisuje u školu odmah se traži broj mobitela i e-mail adresa. Zato mnogi ne idu u školu, a kamoli privatnu.

RV: Gdje obavljaš misijski rad u Africi?

S.Vedrana: Najprije sam djelovala u Zapadnoj Ugandi. Sada sam već treću godinu u Kampali u glavnom gradu Ugande. Naša misija je međunarodna te smo pod izravnom upravom Rima. Od ove godine bismo mogli biti samostalne jer imamo već dovoljno domaćih sestara. Inače zajedno djeluju sestre još iz drugih europskih zemalja; Poljske, Njemačke…Dok sam bila u zapadnom dijelu Ugande uglavnom sam radila oko obrazovanja mladih. Hodala sam po mnogim filijalama i susretala ljude koji su trebali različite vrste pomoći. Dok sam tako hodala uvidjela sam da najviše mogu pomoći kroz obrazovanje te sam se posvetila tome. Školovala sam dosta djece; od vrtića do fakulteta. Trenutno imam nekoliko učenika u meicinskim školama ali i na teologiji. Pored školovanja imamo i edukaciju za kuhanje i to bez pekara što je veoma zahtjevno raditi bez pekara i od brašna kojeg oni imaju.

RV: Kako izgleda jedna sveta Misa? Kako je s duhovnim zvanjima?

S.Vedrana: Uglavnom kada su nedjeljne i svečane mise. Tu je ples, pjesma i svi jednostavno pjevaju i plešu. Redovna misa traje oko sat i pola, a svčane po tri, četiri sata. Duhovnih zvanja ima sve više. Međutim, njihove zajednice još uvijek nas trebaju. Mi smo im na neki način kao učiteljce i svaka vrsta potpore. U nas gledaju kao autoritet.

RV: Koliko košta školovanje jednog djeteta u državnoj školi, a koliko u privatnoj? U koju školu je bolje slati djecu?

S.Vedrana: Državne škole su siromašne i nemaju uvjete kao privatne. Zato su jako jeftine. O tome se i ovdje govori da je školovanje oko 100 eura. Djeca koju ja školujem su u internatima i tu nauče i moći će raditi i održavati svoju obitelj. Najsretniji smo kada ta djeca pomognu svojima jer to i jest smisao. U početku su djeca sama birala zanimanje. Sada smo to promijenili pa im ja odredim zanimanje u skladu sa onim što vole, imaju sklonosti u kojem će imati posla i tada je uspjeh veći. Često ih šaljemo u medicinsku školu. Završe najprije srednju a onda još dvije godine posebne medicinske škole. Ta medicinska škola od dvije godine košta oko 3000 eura. Tada mogu dobro zaraditi i drugima pomagati. Tu je siguran posao.

RV: Tko najviše pomaže u radu i školovanju djece? Kako se financirate?

S.Vedrana: Pomalo pišem za misijski list „Radosna vijest“. Ljudi pomažu kroz misijske urede. Ljudi se jave, komuniciramo i tako kroz komunikaciju upoznamo ljude koji žele pomoći oko školovanja djece te oni rado to učine. Ove godine njih šestoro bit će spremno za fakultet i ja ih ne mogu poslati jer nemam trenutno sredstava.

RV: Pomaže li tvoj rad netko iz Rame?

S.Vedrana: Za ovih 18 godina samo su me pomogli u tri navrata moji župljani iz Uzdola. Najviše me pomažu moje sestre koje su vani. Ovih dana sam razgovarala sa predstavnicima općine Prozor-Rama i pokazali su veliku spremnost pomoći. Iskreno im se zahvaljujem u svoje osbno ime i u ime one djece kojima će pomoć stići. Naprimer Poljska svojim sestrama plaća zdravstveno i mirovinsko osiguranje te godišnje novnčane iznose. Oni smatraju da su te sestre ambasadorice Poljske. Tako isto je i s Njemicama. Najviše dobijem iz Hrvatske preko misijskih centara jer i drugih priloga preko „Radosne vijesti“ jer da nije toga ne bih mogla trenutno školovati stotinu djece.

RV: Kakav je stil života?

S.Vedrana: Oni su uglavnom kršćani; katolici i protestani, naravno, ima nešto muslimana i pripadnika tradicionalne vjere. Svi oni su još duboko u vjerovanju u duhove predaka. Što znači da oni iako su pripadnici neke vjere u kući imaju neke „karabaše“, izbušene tikve i oni zamišljaju da su duše predaka u tim tikvama. Oni vjeruju da su svi ti mali bogovi podložni jednom Abrahamovom Bogu. Uganda je velika i Zapadni dio je povoljan za različite vrste banana: one koje se jedu, kuhaju, pravi rakija. Mnogi žive od pravljenja rakije. Središnji dio dobiva hranu sa zapada jer im je tu skupo proizvoditi. Oni su uglavnom trgovci. Na istoku oni imaju kasavu i rižu. Pored banana uzgaja se kava, pamuk, čaj, a od nedavno se vadi i nafta. Kada sam došla 1998. Godine jedna poštanska markica koštala je 700 ugandskih šilinga, a dnevnica je bila 1500 šilinga. Danas je dnevnica ista a markica je 2700 šilinga.

Mjesečna plaća učitelja je 54 eura. U Ugandi izvire rijeka Nil, ali ona samo kontrolira tok rijeke nekoliko posto tako da sa drugim zemljama kontrolira svega 20 posto, a Egipat 80 posto i zato nema navodnjavanja niti iskorištavanja rijeke. Takva je raspodjela svih dobara u Ugandi. Neki imaju previše, drugi skoro ništa. Korupcija je jedan od najvećih problema. Uganda je bila Engleska kolonija i problem je što oni previše kopiraju europljane, a to nije dobro. Najgora bolest u Africi je zavist od uspjeha. Ako netko nešto uspije pozovu ga negdje na sijelo i tamo otruju. Silno su ljubomorni. Nemaju razvijen osjećaj grižnje savjesti zbog toga i da je to grijeh.

RV: Kako živi jedna obitelj s desetero djece?

S.Vedrana: Ako je obitelj u gradu teško živi. Međutim,ako je na selu onda imaju mogućnost zarade od banana, graha, kikirikija i kukuruza koji su i glavna hrana. Najviše se jede kukuruz. U školi djeca jedu bijelo kukuruzno brašno i grah. Svaki dan jedu kukuruznu kašu, a to je nešto kao naša pura. Afrička obitelj više nije tako staložena i vjerna. Sve više poprima obilježja Zapada. Sve je više razvedenih brakova. Kod njih muškarci vole žene koje su već rodile jer su sigurni da će imati potomstvo, jer tada ne daju džaba „miraz“. Kod njih je potomak jako važan. Prosječan broj djece je deset, dvanaest. Prisutna je poligamija, ali se pomalo smanjuje. Potomstvo se računa po ocu, ali ako otac umre dijete se ne smatra kao siroče, nego ako majka umre onda je siroče. Muškarci su gospodari koji samo ljenčare, izležavaju se i piju. Muškarac je važan ako ima puno djece, ali što se ne brine za djecu nije važno. Oni ne vjeruju u Uskrsnuće nego u rađanje zato nastoje što više imati djece.

RV: Afrika je obilježena problemom side. Kakvo je stanje u Ugandi?

S.Vedrana: U početku ljudi nisu znali od čega umiru. Oni jako jednostavno nasjedaju na koje kakve priče. Onda je jednom netko provukao priču među ljudima da je sida za ljude i oni s tim žive sasvim jednostavno. Ipak se posvećuje pažnja liječenju i sve manje ljudi umire od toga. Najviše se umire od malarije, posebno djeca.

RV: Često pitanje: Koliko ćeš još biti u Africi?

S.Vedrana: Jednom kada odeš u Afriku teško je zamisliti da ćeš se vratiti. Afrika je nešto posebno. Kada se vratim odavde i dođeš u onu prašinu prvi dan dobiješ nešto kao vatreno krštenje, ali čim dođeš na svoje odredište sve je opet tu. Dok sam sada na odmoru i obilazim naše krajeve moje misli su u Africi. Ovih dana sam bila u Dubrovniku na susretu misionara, obilazim i prikupljam pomoć za školovanje djece, obilazim svoje sestre i 16 kolovoza ponovno za Ugandu.

RV: Nakon boravka u rodnom kraju koja bi bila poruka u odnosu na život u Ugandi?

S.Vedrana: Ne znam kako će me naši ljudi shvatiti, ali kada vidim ovako zapuštene ove naše njive, voćnjaka pitam se kako nas Bog odozgo ne „udari“. Često pomislim da je ovu našu zemlju mojim ljudima u Africi ne bi oni bili gladni. Naš čovjek čeka da mu se dadne. Koliko sam razgovarala ovdje s ljudima vidim da ne razmišljaju o tome da sami nešto proizvedu nego da im se samo dadne. To nas je naučio rat. Nikada stolovi nisu bili bogatiji kao danas. Auta se imaju i nitko nigdje ne ide pješice. Tamo žene nose u mlin svoj kukuruz i po dvadesetak kilometara.

RV: Ukoliko netko želi pomoći na koji način to može učiniti?

S.Vedrana: O našem radu informacije se mogu dobiti na stranici www.kblj.hr. Ako se nađe netko da želi pomoći najbolje bi bilo da se javi na moj e-mail, a ja bih tada dala račun na koji se može uplatiti. Moj e-mail je: kampalafdc@gmail.com ili milka.ljubic@yahoo.com Naravno, može se uplatiti i preko misijskih centrala u Sarajevu i Zagrebu. Nama je najveća pomoć prije svega molitva, a dobro dođe i svaka druga pomoć.