Rama između Bosne i Hercegovine – osvrt na povijesni dokument ''Povelje bana Tvrtka ...''

U povijesnom dokumentu iz 14. stoljeća pod nazivom Povelja bana Tvrtka vojvodi Vukcu Hrvatiniću, mnoštvo je detalja ali nama je vjerojatno najvažniji onaj navod gdje se jasno ukazuje na mjesto gdje je napisana, točnije - „…pod Prozorom u Rami“. Time se potvrđuje važnost samog mjesta Prozor i župe Rama još u vremenu srednjeg vijeka.

To je vrijeme postupnog formiranja bosansko-humske države, a koja će nasilno nestati pod Turcima nekih stotinu godina poslije. Točnije, povelja je napisana u Rami, dana 11. kolovoza 1366. godine, a tadašnji ban Tvrtko pobunio se protiv ugarskog kralja Ludovika I. s kojim je na kraju došao u oružani sukob.

Ugarski kraljevi već se dugo zalijeću u Bosnu polažući svoja prava na zemlje južno od rijeke Save. Naravno, dolazi do otpora mjesnih feudalaca, od kojih su neki jači i krupniji, a neki manji igrači koji pristaju uz istaknutije vođe otpora.

U poprilično nasilnoj povijesti naših zemalja često tako dolazi do oružanih sukoba sa silama izvana ili do građanskih ratova u kojem se međusobno sukobljavaju regionalni velikaši po Bosni, Vrbasu, Neretvi itd.

Ugarski kraljevi od 12. stoljeća u svoje naslove stavljaju još i naslov kralja Rame – rex Ramae. To je ostavština iz vremena hrvatsko-ugarskog ujedinjenja, točnije stanje nakon smrti kralja Zvonimira s kojime je u suvereno-političkom pogledu nestalo i kontinuiteta hrvatske državnosti na širem području, od Jadrana do Save i Drine. S padom moći hrvatskih narodnih vladara naravno, jača moć ugarskih kraljeva koji se pozivaju na određena prava, pa tako i na druge zemlje južno od Save - s njima i prava na Bosnu.

S druge strane te nešto kasnije, ovom navedenom banskom Poveljom se tako za vojne službu i savezništvo nagrađuje (daruje) vojvoda Vukac Hrvatinić gradom Sokolom u župi Plivi. Vidimo da su ovdje prisutni starohrvatski nazivi: ban, župa, župan, što jasno ukazuje na istovjetnost naroda s onim po Hrvatskoj, Slavoniji, Dalmaciji itd. Valja naglasiti kako se povremeno u bosansko-humske poslove upliću i srpski vladari pa tako u jednom razdoblju imamo pojavu da se neki velikaši okreću istočnom koliko i onom snažnijem zapadnom utjecaju - ovisno o potrebi i vojno-političkim prilikama.

Općenito gledajući, prema samim povijesnim poveljama pa i ovim srednjovjekovnim treba nastupiti s blagim oprezom kako se njihovo značenje ne bi zloporabilo, vadilo iz šireg konteksta ili možda poslužilo u neke suvremene političke svrhe. Kroz povijest je bilo i krivotvorina (falsifikata) isprava, darovnica, karata i povelja, a same prilike su se u to davno doba – otprilike kao i danas - svako malo mijenjale u odnosu na trenutne vladare, političku te vojnu prevlast. Stoga, ne znači ako je netko ''raspeo šator pod Prozorom'' te kao politički prvak vremena objavio određeni proglas - da je tim potezom neko područje i trajno postalo njegovom zemljom.

Dokument srednjovjekovne darovnice ili potvrde je politička isprava izdana određenoj osobi, skupini ili stranci na ''tom mjestu u to vrijeme s tom svrhom''. U našem slučaju, to je Prozor u graničnoj župi Rama. Teritorij Rame nalazi se na području silnica moći bosanskih i humsko-hercegovačkih vlastelina. S gradom Uskopljem na Vrbasu završavaju Donji kraji (krajevi) velikaša Hrvatinića, a bosanski ban, želeći proširiti svoju moć i teritorij odlučuje se na koliko-toliko neutralno područje Rame za izdavanje darovnice (političkog dokumenta - povelje). To bi mogla biti jedna od teorija koja odgovara na pitanje - zašto pod Prozorom u Rami?

Za Ramu, kao privlačnu ali teško dostupnu župu s istoimenom rijekom i skromnim utvrđenim gradićem, u 14. i 15. stoljeću bore se bosanski kao i hercegovački velikaši. Tu su najistaknutiji bili: bosanski Kotromanići i hercegovački Vukčići.

U povijesno-kulturnom pogledu, Ramu je najbolje promatrati zasebno, kako bi se otklonile sumnje i pokušaji raznih pojedinaca i skupina da njeno područje svrstaju tamo ili 'vamo. Takva je i Rama bila kroz povijest. O zemljopisu, pučanstvu, kulturi, tradiciji ovdje sada nećemo govoriti. To je već druga priča.

Ovaj dokument koji prikazujemo, pisan na tadašnjoj inačici glagoljice zvanoj bosančica, čuva se u Zagrebu u Arhivu HAZU-a. Nedvojbeno vrlo je vrijedan i zanimljiv, a našoj Rami u konačnici kratko i jasno te kako je srednjovjekovnom domaćem duhu svojstveno, daje na dodatnoj važnosti. I to još u svojoj zadnjoj rečenici (kao grčko slovo omega), s dokazom starine i postojanosti, a nama na zapitanost - koji su to sve bili prije nas, kako su živjeli i koliko su nam slični bili.