Psihologinja za Bljesak.info: Brojne škole nemaju psihologa što dokazuje koliko je državi stalo do djece

Kada god imamo slučajeve i incidente da djeca uzvikuju različite nacionalističke parole, da propagiraju govor mržnje, moramo znati iz njih progovaraju odrasli, i da je to odgovornost cijelog društva, od roditelja, nastavnika, pa do svih nas, izjavila je za Bljesak.info Nermina Vehabović Rudež, bh. psihologinja i psihoterapeutkinja. 

Pročitajte još

Plodovi gnjeva

"Iz djece progovaraju odrasli" 

Djeca, dodaje, uče od odraslih i ne možemo „oprati“ odgovornost svih nas kada su u pitanju incidenti ovakvog tipa koji se najčešće događaju na sportskim terenima.

“Djeca izgovaraju rečenice koje su negdje čuli bez da su svjesni što to znači i misle da uvredljivim porukama demotiviraju protivnika i ohrabruju svoje timove. Sve to je, zapravo, naša odgovornost. Odrasli nastoje 'saprati' vlastitu odgovornost preko djece, a na njih sve djeluje i upijaju štetne sadržaje kao spužve“, dodaje.

Štetni sadržaji, dodaje, su na društvenim mrežama, u društvenom okruženju u kojem žive i odrastaju, a onda kada nesvjesno iziđu, odrasli se čude.

“Djeca to pohrane u svoje memorije, ali ne znaju i na stvarnom nivou oni to i ne razumiju, nego su čuli da je uvredljivo i ponašaju naše obrasce, obrasce odraslih ljudi“, ističe.

Pročitajte još

Suicidalne misli, poremećaji ishrane, depresija, anksioznost – svakodnevnica mladih u BiH

"Odgajamo ih u mržnji i strahu, a to znači da ne iziđu iz kruga šireg od dva kilometra"

U BiH, ali i svijetu, ističe, djeca se odgajaju u strahu i mržnji, koja se nerijetko ispoljava i u vanjskom okruženju.
“U svijetu je drugačije jer se poduzimaju konkretne mjere, postoje sankcije za odrasle zbog takvog ponašanja, pa ljudi mogu biti u svojim kućama 'ovakvi' ili 'onakvi', ali u javnom prostoru ne smiju biti prema drugima isključivi, nasilni, agresivni, ni verbalno ni fizički jer znaju da će biti oštro kažnjeni i sankcionirani“, objašnjava.

Odgajati dijete u mržnji, znači, objašnjava, odgajati ga da bude uplašeno, skučeno, da ne upoznaje ni drugačije narode i rase, ni kulture ni tradicije, odnosno, da ne izlazi iz kruga šireg od dva kilometra.

"Djecu političari koriste u promotivne svrhe,  roditelji bi za fotografiranje trebali dati pristanak"  

Djeca se, dodaje, u BiH vrlo često koriste u političke svrhe za što nema sankcija, a u tome, čak postoje i elementi kaznenog djela.

“Koriste ih načelnici i gradonačelnici. Samo se sjetite svake godine kada počinje nastava i kada prvašići idu u prvi razred. Političari se odreda slikaju s njima i tako na nesvjesnom nivou koriste te psihološke metode, a roditeljima kao da nije sporno što se to radi. A bilo bi normalno da roditelji daju pristanak da se njihovo dijete fotografira kao i da se to objavi u medijima“, ističe.

Naše je društvo i dalje traumatično jer mnogi od nas, dodaje, nisu razriješili brojne traume iz rata, a ni one osobne.

“Trauma je kod nas sveprisutna. Prepoznajemo je u različitim ponašanjima koja signaliziraju da je u pitanju trauma koja nije 'razrađena', 'izgovorena'. Zato i imamo ovoliko nesigurnosti među djecom, toliko govora mržnje na internetu“.

"Visoka očekivanja i strah od neuspjeha u školi"

Djeca roditeljske traume također nose u sebi, a da ih nisu ni svjesna, preuzimaju naše „boli“ bez da ih i razumiju.

“Danas u centre za mentalno zdravlje i privatne ordinacije djeca dolaze vrlo rano. Pritisnuta su brojnim sadržajima koje gledaju, ne razumiju što se zbiva s njihovim roditeljima, ali osjećaju da je u pitanju neki problem. Nerijetko su tjeskobna, nesigurna, a sve je češći i strah od škole i neuspjeha u školi“, dodaje.

Visoka očekivanja koja društvo emitira da su najbolji samo oni koji su uspješni djecu demotiviraju i već se vrlo rano krenu plašiti za sebe i vlastitu budućnost.

"Škola im je dosadna, žele zaraditi novac" 

“Žele već s 18 godina biti uspješni, vidjeti rezultate svog rada, pitaju se hoće li i kako moći dalje kroz život. Neka od njih misle da im je škola nepotrebno. Imam mlade ljudi koji rade i po tri posla, a školu smatraju gubljenjem vremena. Misle da bi im korisnije u vrijeme nastave bilo ići raditi, biti samostalan, zarađivati novac. I nisu to djeca iz siromašnih obitelji, naprotiv“, ističe.

O tome koliko naša država „voli“ djecu, najbolje, kaže psihologinja Vehabović – Rudež, govori činjenica da mnoge škole po BiH nemaju psihologa.

“Daleko od toga da su školski psiholozi čarobnjaci, ali to je nekakav minimum koji bi se djeci trebao osigurati. Da u školi postoji osoba kod koje mogu otići, kojoj se mogu povjeriti, osobi koja ih može usmjeriti, educirati i ne samo njih, nego preko njih i roditelje“, dodaje.

Pročitajte još

Dječja psihologinja za Bljesak.info: Kako smanjiti stres kod školaraca?

"Anksioznost, poremećaji prehrane, samopovrjeđivanje"

Djecu bismo, dodaje, trebali učiti kvalitetnom komuniciranju, postavljanju psiholoških granica, a danas roditelji nerijetko djecu šalju na psihoterapije, bez da su oni spremni promijeniti bilo što kod njih samih.

“Psihoterapijski tretman, pokazalo se, na koncu pomogne svima. Kada dođe dijete koje ima problem s različitim vrstama nervoza, anksioznošću, poremećajima prehrane ili samopovrjeđivanjem, nekad se ispostavi da nešto u okolini nije dobro, a vrlo često to bude, obitelj kao izvor nestabilnost. Stabilni roditelji odgajaju stabilnu djecu“, zaključila je psihologinja Nermina Vehabović Rudež u razgovoru za Bljesak.info.