Le Figaro je jedan od najuglednijih i najstarijih novinskih listova na svijetu, a osnovan je prije točno 200 godina.
Pokrenut je 15. siječnja 1826. godine, a u početku je Le Figaro bio satirički list (1826–34.). Naziv je dobio prema liku brijača iz opera Seviljski brijač i Figarov pir, skladatelja Gioacchina Rossinija.
Među prvim urednicima bili su Albert Wolff, Émile Zola i Jules Claretie, a Filippo Tommaso Marinetti je u Le Figaru objavio svoj Futuristički manifest i time pokrenuo futurizam.
Obnovio ga je 1854. Hippolyte de Villemessant, koji je bio glavni urednik do 1875; od 1856. izlazio je dva puta na tjedan, a od 1866. dnevno, profiliravši se kao mondeni i kulturni, a od kraja 1860-ih i politički list usmjeren prema pariškoj aristokraciji i buržoaziji.
Zahvaljujući inovacijama u prezentaciji sadržaja, naklada mu kontinuirano raste (više od 80 000 primjeraka 1880), potkraj 1870-ih mijenja dotadašnju političku orijentaciju od liberalnog monarhizma prema umjereno konzervativnom republikanizmu, a 1890-ih se snažno angažira u Dreyfusovoj aferi, kao jedan od najistaknutijih listova koji su zagovarali Dreyfusovu nedužnost, što je međutim dovelo do pada naklade koja se nakon 1902. stabilizirala na približno 50 000 primjeraka.
List je 1922. kupio industrijalac François Coty, koji se njime koristi za zagovaranje svojih (krajnje desnih) političkih stajališta zbog čega naklada pada na približno 20 000 primjeraka.
Nakon Cotyjeve smrti 1934., iako je vlasništvo preuzela njegova udovica, list pod uredništvom Pierrea Brissona (1934–64) napušta te pozicije (naklada raste na približno 90 000 primjeraka 1939), napose nakon II. svjetskog rata (od studenoga 1942. do kolovoza 1944. nije izlazio), kada Brisson uspijeva 1947. zakonski osigurati uredničku neovisnost koju zadržava i pošto je istaknuti nakladnik Jean Prouvost postao 1950. većinski vlasnik.
Nakon II. svjetskog rata naklada nastavlja rasti, s približno 230 000 primjeraka 1945. na gotovo 500 000 1960., a Le Figaro se profilira kao list francuske više i srednje klase, poznat po istaknutim suradnicima (npr. François Mauriac, Raymond Aron) koji održavaju i stilsku razinu (tradicionalne su veze lista s Francuskom akademijom) i širinu unutar liberalno-konzervativne (i antikomunističke) orijentacije.
Napetosti između uredništva i uprave intenziviraju se nakon 1975. kada je vlasnik postao Robert Hersant, kontroverzni medijski magnat koji ga, poput Cotyja, nastoji rabiti kao glasilo vlastitih interesa, što dovodi do odlaska više novinara, naposljetku 1977. i glavnog urednika Jeana d’Ormessona, a naklada pada na približno 300 000.
List se od kraja 1980-ih ponovno otvara prema liberalizmu te mu je naklada 1990-ih bila oko 380 000 primjeraka.
Novi vlasnik 2004. postaje industrijalac Serge Dassault, također sklon zadiranju u uredničku politiku lista koji zadržava opću sklonost politici umjerene desnice.
Ovaj političar i vlasnik aviokompanije ima kontrolu nad oko 70 tiskovina u Francuskoj. Nakon preuzimanja Le Figara zabranio je novinarima objavljivanje negativnih napisa o njemu i njegovim poduzećima, što je izazvalo brojne kritike.
Sa širokoga formata list je 2009. prešao na srednji (berliner), od 2012. glavni je urednik Alexis Brézet, a tiskana naklada mu je 2023. bila oko 127 000 primjeraka. Internetsko izdanje postoji od 1999 (sredinom 2024. imalo je 275 000 digitalnih pretplatnika).
Pored Le Mondea smatraju se najutjecajnijim novinama u Francuskoj. Ujedno su najstarije novine u toj državi koje izlaze bez prekida.
U ožujku 2015. osnovano je udruženje LENA (Leading European Newspaper Alliance) s ciljem poticanja kvalitetnog novinarstva. Le Figaro je bio jedan od suosnivača, a članice su: Die Welt, La Repubblica, El País, Le Soir, Tages-Anzeiger i Tribune de Genève.
