Požari i zabrinutost

Zabrinutost je pojava koju naša psiha slabo podnosi, ali koje se, možda upravo i stoga, vrlo lako riješimo. Ukoliko smo zabrinuti zbog nečega za što imamo rješenje, rješenjem problema nestat će zabrinutosti.

Za Bljesak.info napisala Martina Šilić, mag.psih.

Ukoliko smo, pak, zabrinuti zbog nečega na što nikako ne možemo utjecati, vrlo je vjerojatno da će također nestati zabrinutosti. U takvim okolnostima najčešće nastupa ignorancija: „Ja tu ništa ne mogu učiniti, zašto da se onda brinem (što da se džaba sekiram)“. To je sasvim normalan mehanizam zdravih ličnosti, koji nam omogućava da bolje funkcioniramo, posebno u današnjem svijetu kada je sve više razloga za brigu.

Međutim, iako zabrinutost kod zdravih ljudi ne prekoračuje okvire realnosti, samoprocjena onoga što osoba može ili ne može učiniti često nije realistična. Stoga zabrinutost, koja je prirodni mehanizam da se osoba potakne na akciju, često bude uklonjena na nerealnoj (najlakšoj) procjeni da se ništa ne može učiniti, a to dovodi do toga da određene nužne akcije individualno ili masovno nikad ne budu poduzete.

U većini slučajeva često i rješivi problem se samo ignorira. To može biti čovjekov osobni problem, a može biti i globalni, problem cijelog čovječanstva koje je odlučilo krenuti „lakšim putem“ kojim se isključuje svaka mogućnost djelovanja i promjene zabrinjavajuće situacije. Navesti ću primjere za oba slučaja.

Teorija kognitivne disonance (Festinger, 1957) govori o tome kako unutar jedne osobe ne mogu postojati dva oprečna stava ili ponašanja ili pak ne mogu istodobno postojati oprečni stav i ponašanje, inače se javlja anksioznost.

Ljudska kognicija želi svesti tu anksioznost na što manju mjeru, različitim mehanizmima: promjenom stava ili promjenom ponašanja. Tako, na primjer, osoba koja je pušač, zasigurno ima ublažen stav o raku pluća ili misli da se njemu isti ne može dogoditi (zahvaljujući raznolikim izgovorima - stavovima, kao što su: „To je sve prenapuhano“ ili „Ja ionako zdravo živim u drugim pogledima“). Da nije tako, osjećali bi ogromnu anksioznost i pokušali bi prestati pušiti. A kako je lakše promijeniti stav nego naviku, češće se događa ovo „ublažavanje“.

Bezbroj je sličnih primjera – rak kože i solarij (osoba može vjerovati da baš u njenom kozmetičkom salonu imaju specijalne filtere koji sprječavaju rak kože) ili vjera u Boga (osobe koje su, najčeše u pubertetu, imale konflikt religioznosti i grešnog ponašanja, češće ublaže svoju vjeru u Boga, jer bi koegzistiranje oboga izazivalo preveliku krivnju, a rjeđe mijenjaju ponašanje).

Naši stavovi, dakle, ne moraju uvijek biti realistični, oni se prilagođavaju našim psihičkim potrebama. Stoga se češće treba zapitati treba li svojim procjenama potpuno vjerovati.

Tu dolazimo do naše procjene mogućnosti djelovanja na globalnoj razini. Svi smo mi zabrinuti zbog budućnosti našeg planeta i nas samih, zbog političke situacije i slično. Međutim, ne bismo mogli normalno živjeti da se o tome brinemo, a da se ne zaštitimo navedenim mehanizmima – akcijom ili ignorancijom. Samo se pokoji, za sve ostale ekstremisti, opredijele za ovaj prvi način. Ostalima je najlakše zaključiti da se tu ionako ništa ne može učiniti.

Ovo što se sada kod nas događa sa požarima je jedna izvanredno zabrinjavajuća situacija. Stručnjaci su procijenili da će šumama trebati i sto godina da se oporave. U idealnom slučaju, kada više nikad ne bilo požara ili sječa. Na plićoj razini, barem se trebamo zabrinuti zbog (ne)kvalitete zraka.

Svatko od nas se, kada se ovo tek počelo događati, zasigurno jako zabrinuo. A sad zastanite malo i „izmjerite“ razinu svoje prvobitne brige i brige prije čitanja ovog teksta. Točno tako. Naš mozak ima vlastiti prekidač za „buffer efekt“. „Ja tu svakako ne mogu ništa.“ Možda čak i prebacivate program kada se radi o požarima da ne biste čuli neke nove bespotrebne informacije, jer svakako ne možete ništa učiniti. Vaša količina odgovornosti iznosi 1:5 000 000, koliko otprilike ljudi živi u našoj zemlji.

A što bi se dogodilo da Vam netko kaže da ipak možete nešto učiniti, da je odgovornost na Vama sada jedan kroz jedan jer ste pročitali ovaj članak, da nema više izgovora? Ne želim potaknuti Vašu zabrinutost, ako ste to pomislili! Želim Vas potaknuti da razmislite o svemu ovome prije nego što se situacija smiri, prije nego što se polako prestane o tome pisati i govoriti i prije nego svi globalno zaboravimo. Želim Vas potaknuti na jednu jednostavnu akciju, koja ne zahtjeva mnogo energije – na odluku. Mnogo toga se može učiniti. Ako i niste čovjek od pretjerane akcije barem donesite odluku da ćete, ukoliko bude provođena kakva akcija (na primjer, pošumljavanje) sudjelovati novčano ili kojim danom rada. Ne morate Vi ništa organizirati, već samo odlučite i „ne berite brigu“ do tog dana. Time ste svoju zabrinutost riješili na konstruktivan način. Ukoliko ste, pored toga što ste zabrinuti i osoba od akcije (ili ste samo previše zabrinuti) krenite u organizaciju. Istražite malo, okupite ljude, poduzmite nešto. Kao što vidite, ja sam već počela.