Ovo je 5 najopasnijih poslova iz prošlosti koji na svu sreću više ne postoje

Mnogi se vole prisjećati dobrih starih vremena, kada je sve bilo ljepše i bolje, ali da su se rodili kao čistači fekalija ili radili s vapnom u srednjem vijeku, okrenuli bi ploču.

Danas nam opasni poslovi zvuče kao znanstvena fantastika, ali nekoć su ljudi doslovno ginuli radi svojih zanimanja. Napredna tehnologija, stroži propisi i dostupne informacije otklonili su brojne opasnosti s radnih mjesta. No, nekoć su ljudi redovito riskirali vlastiti život samo da bi zaradili za kruh.

Pakao na zemlji

Vapno se od davnih dana koristilo u graditeljstvu i poljoprivredi, ali i za dezinfekciju pitke vode u cisternama i bunarima.

Osim toga, nekoć su kuće imale jame s gašenim vapnom kako bi bilo na dohvat ruke kada zatreba. Vapno se koristilo više tisuća godina prije Krista, a u antici je postalo hit.

Još je rimski graditelj Vitruvije detaljno opisivao kako njime baratati. Vapno se kroz srednji vijek koristilo kao osnovni graditeljski materijal, a rad u vapnenici (ili japlenici) bio je nevjerojatno mukotrpan i fizički iscrpljujući posao.

U japlenicama se kamen zagrijavao paljenjem na ogromne temperature dok ne bi isparila voda i oslobodio se kalcijev dioksid. Tako je nastajalo živo vapno koje se gasilo vodom i spremalo u jame.

Za izradu vapnenice bilo je potrebno iskopati kamen iz zemlje i donijeti ga na mjesto gdje će se iskopati rupa za peć i otvor kroz koji se ložila vatra bacanjem suhog drveta.

Vatra je morala gorjeti danima, a radnici su se izmjenjivali i bdjeli kako se vatra ne bi ugasila. Ono što je izgaranje vapna činilo posebno opasnim bilo je samo vapno.

Isparavanje je izazivalo nesvjesticu pa bi se radnici znali srušiti – ponekad i u vatru.

Dugoročno, rad u vapnenici izazivao je ozbiljna oštećenja pluća. No, malo je radnika doživjelo posljedice te dugotrajne štete – većina bi prije toga oslijepila, zadobila teške opekline ili čak ostala paralizirana.

Petarde koje su rušile zidove – i ljude

Jeste li znali da je petarda (francuski: pétard) u ranom 16. stoljeću u Francuskoj označavao malenu napravu napunjenu barutom za razaranje bedema i vrata tvrđava?

Hoist with his own petard, ili parafrazirano, postati žrtvom vlastitog oružja, slavna je rečenica iz Shakespearovog Hamleta koja je u prošlosti bila bliža ljudima nego danas.

Za upravljanje eksplozivnom napravom u francuskoj vojsci bili su zaduženi pétardieri – oni su ih postavljali i palili, a pritom su često stradavali.

Punjenje spravice barutom, paljenje fitilja i bijeg u posljednjem trenutku nisu bili nimalo elegantni i često bi jednako pogubno završili za same vojnike kao i za njihove mete.

S vremenom su tako snažni eksplozivi razvijeni za ispaljivanje s veće udaljenosti pa je ručno postavljanje postalo nepotrebno. Međutim, osnovni koncept petarde i danas živi u modernim pirotehničkim napravama.

Žene sa šibicama

Prve šibice su se pojavile oko 1830. u Engleskoj, ali nije ih bilo jednostavno zapaliti. Kako bi se riješio problem, u zapaljivu smjesu se počeo dodavati fosfor.

Fosforne šibice lako su planule međusobnim trenjem i često izazivale požare, osobito prilikom transporta. Osim toga, bile su i otrovne.

Ubrzo je uveden je neotrovni i manje zapaljiv crveni fosfor. No oni koji su imali nesreću raditi s bijelim fosforom su loše prošli.

Naizgled jednostavan posao, privukao je mnoge mlade žene koje su u Engleskoj postale poznate kao matchgirls (djevojke koje proizvode šibice).

Radnice su na vlastitoj koži otkrile stravičnu tajnu o toksičnom materijalu. U kombinaciji s dugim radnim satima i lošim uvjetima, otrovni fosfor je izazivao propadanje kostiju i mozga.

Pročitajte još

Pet poslova s najbržim rastom plaća u svijetu 2025. godine

Kockica leda

U prošlosti se puno razmišljalo o tome kako riješiti problem hlađenja, ali trebala su proći stoljeća da bi se došlo do prvih rješenja.

Prije nego što su razvijeni hladnjaci, ljudi su koristili drvene sanduke s ogromnim blokovima leda. A bez odgovarajućih uređaja, do leda se dolazilo na težak način.

Rezači leda odlazili su na zaleđena jezera i rezali led. Osim što je boravak na hladnoći bio mukotrpan, sam proces nije bio nimalo bezazlen.

Puno toga lako pođe po zlu kada skupina ljudi nespretno stoji na zaleđenom jezeru i pokušava odvojiti dijelove podloge na kojoj se nalaze.

Smrdljivi posao

Glad ne pita pa su ljudi u prošlosti, baš kao i danas morali raditi prljave poslove. No jedan od smrdljivih poslova bilo je čišćenje septičkih jama. Čistači fekalija imali su blago rečeno prljav, smrdljiv, ali i opasan posao.

Radili su noću, kada bi uzeli u ruke kantu i lopatu i krenuli u skupljanje otpada, izloženi štetnim parama, parazitima i bakterijama, piše Punkufer.

Kante bi se zatim kolima odvezle izvan grada na hrpe. Vrtoglavice i nesvjestice su bile uobičajene, a radnici su se mogli poskliznuti i ugušiti. Čistače fekalija neugodan glas i miris je pratio i nakon odrađenog posla, a ljudi bi ih izbjegavali. No bez njih stanovnici bi bili u opasnosti od zaraza i bolesti.