Odgovor gospodinu Peri Mariću

Na mostarskom portalu Bljesak pojavila se, 29. svibnja 2012., reakcija vjernika Pere Marića iz Mostara na okružnicu, od 17. svibnja prošloga, koju je dijecezanski biskup Ratko Perić uputio župnicima u Mostaru i na Buni u vezi s podjeljivanjem sakramenta krsta u vlastitim župama.

Biskup je u rubrici Mir vama u nizu O sakramentima u Crkvi na kamenu, br. 3/2012., iznio temeljna teološka, liturgijska i kanonska pravila o krštenju.

Budući da je riječ o prvom i temeljnom sakramentu, o važnom crkvenom pravilu i praksi, ovdje donosimo Biskupov odgovor na spomenutu reakciju.

Poštovani gospodine Pero!

Pročitao sam Vašu reakciju na mostarskom Bljesku, potaknutu onim što ste čuli u oglasima u župnoj crkvi Sv. Petra i Pavla u Mostaru na svetkovinu Duha Svetoga, 27. svibnja 2012. o okružnici ovoga Ordinarijata, br. 656/2012., od 17. svibnja 2012. Razumio sam da Vas vodi ljubav prema Gospodinu našemu Isusu Kristu, njegovu svetom Evanđelju i našoj Majci i Učiteljici, Katoličkoj Crkvi, kao i poštovanje prema blaženomu Ivanu Pavlu II.

Papa Ivan Pavao II. U vatikanskom godišnjaku „Annuario Pontificio 2012.“, str. 483, stoji da me na današnji dan prije dvadeset godina taj Bijeli Otac iz Bijele Hrvatske odlučio poslati iz Rima u ratom razrušeni Mostar za pastira u Hercegovini. Kada sam, nedostojan, prihvatio to uzvišeno i odgovorno poslanje, kao geslo svoga biskupskog služenja uzeo sam riječi svetoga Barnabe i svetoga Pavla: "Kroz mnoge nam je nevolje u Kraljevstvo Božje" (Dj 14,22). Jedna od tih nevolja jest međusobno razumijevanje i povjerenje između svećenika jedne, svete, katoličke i apostolske Crkve, poslanih istomu puku i zaređenih istim obredom, samo jedni na naslov Hercegovačke franjevačke provincije a drugi na naslov Mostarsko-duvanjske biskupije.

Pravilo. Taj isti Sveti Otac Papa Ivan Pavao II., sada blaženi, kojega s pravom osobito častite, kao i svi mi ostali, proglasio je 1983. Zakonik kanonskoga prava Katoličke Crkve. U njemu su sadržane odredbe crkvenoga prava, zakoni bez kojih nijedna katolička zajednica na zemlji ne može uredno živjeti. I Vi kao otac u svojoj obitelji s četvero djece - kako razabirem iz Vašega osvrta - morate neke stvari određivati, neke dopuštati, a zbog nekih negodovati ili ih čak kažnjavati. Jedna od tih crkvenih odredaba jest kanon 857, točka 2, koji određuje: "Neka bude pravilo da se odrasla osoba krsti u svojoj župnoj crkvi, a dijete u vlastitoj župnoj crkvi roditelja, osim ako drukčije savjetuje opravdan razlog." Iz okružnice, koja je poslana župnicima Bune i Mostara, i sami možete vidjeti da nisam "zabranio podjelu sakramenta krštenja izvan župe u kojoj je dijete rođeno", nego sam župnike u Mostaru i na Buni odgovorno pozvao da se drže pravila koje je kanonski propisao blaženi Ivan Pavao II.

Iznimka. Iznimke su od toga pravila moguće, i dušobrižničkomu sam kleru objasnio kako ćemo ih provoditi. Primjerice, Vama se rodi peto dijete i želite ga krstiti u istoj onoj crkvi u kojoj je već kršteno Vaše četvero djece, Bog im svima dao zdravlje, kao i Vama! U tom će slučaju mjesni župnik navesti razloge zbog kojih bi trebalo odstupiti od pravila koje je za cijelu Crkvu propisao papa Ivan Pavao II. i, ako ih Ordinarijat uvaži, krštenje će se moći podijeliti iznimno od pravila. Pri tom je za krštenje ključno činimo li time novokršteniku uslugu i dobro, što će ga - osim nostalgije roditelja - vezati uz tu crkvu ako mu ona nije ona kojoj pripada i kamo će do koju godinu ići na vjeronauk, pričest i krizmu.

Koje crte? Nije, dakle, točno da ćete biti "ekspresno odbijeni samo zato što dolazite s druge strane crte koju je povukao naš Biskup". Usput, ja sam u Mostaru osnovao jednu jedinu župu, prošle godine, onu Svetoga Tome apostola na Bijelome Brijegu, odcijepivši njezino područje isključivo od Katedralne župe, kao što je i moj predšasnik, blagopokojni biskup Pavao Žanić, osnovao četiri župe, posvećene evanđelistima, odcijepivši ih isključivo od tadašnje Katedralne župe. O kojoj crti Vi govorite?

Djetetovo mjesto? Crkveni zakon ne pridaje pravnu važnost mjestu gdje je dijete rođeno (rodilištu, bolnici, to se samo kao činjenica unosi u rubriku „mjesto rođenja“), nego mjestu u kojem njegovi roditelji imaju stalno boravište ili prebivalište u trenutku djetetova rođenja (kanon 101, točka 1: "Zavičajno je mjesto djeteta, pa i odraslog novokrštenika ono gdje su roditelji, kad je dijete rođeno, imali prebivalište; ako nisu imali prebivalište, onda gdje su imali boravište, ili, ako roditelji nisu imali isto prebivalište ili boravište, ono gdje je prebivalište ili boravište imala majka").

Župa? Blaženi Ivan Pavao II. nadalje je u kanonu 107 odredio: "Svatko stječe svojeg župnika i ordinarija kako preko prebivališta tako i preko boravišta." A u kanonu 515: "Župa je određena zajednica vjernika trajno ustanovljena u partikularnoj Crkvi, za koju je pastirska briga, pod vlašću dijecezanskoga biskupa, povjerena župniku kao njezinu vlastitom pastiru." Konačno, u kanonu 518: "Prema općem pravilu neka župa bude područna, to jest da obuhvaća sve vjernike određenog područja; gdje je pak to korisno, neka se osnuju osobne župe s razloga obreda, jezika, narodnosti vjernika dotičnog područja, a i s nekoga drugog razloga."

Kako biste Vi? Da ste Vi, Pero, biskup, kako biste to razumjeli? Da ne trebaju postojati granice župa i biskupija? Da svatko bira svoga župnika po Mostaru i po Hercegovini? Da župa nije "zajednica"? Da ne treba izgrađivati njezino jedinstvo, zasnovano na činjenici da se u župnoj crkvi i na vjeronauku okupljaju vjernici određenoga sela, naselja ili gradske četvrti? Zar bi nam trebao biti ideal da svatko radi što hoće, koliko hoće, gdje hoće i kako hoće? Je li to onda red, uređeno društvo, stabilna obitelj, susjedstvo, zajednica, kraj i narod? Crkva? Dopuštate li Vi svojoj djeci da rade što god hoće?

Krizma? Vi pišete: „Neka nam Otac biskup objasni zašto preko dvadeset godina neće da održi sv. Krizmu u Franjevačkoj crkvi gdje bi ga dočekalo pet stotina krizmanika“. Odgovaram: U katedrali Majke Crkve slave se sv. krizme od otvaranja katedrale, 1981. godine, na svetkovinu Duha Svetoga. Pripravnici za sv. krizmu prijavljuju se preko svojih župnika. I tu nastojimo uspostaviti puni crkveni red, u čemu mostarski župnici odgovorno surađuju, što se može vidjeti i iz statistike za 2011. godinu.

Poštovani Pero! Ako imate slobodna vremena, pozivam Vas da pomognete utvrditi činjenice za tešku tvrdnju da Biskupski ordinarijat u Mostaru već desetljećima ne promiče bolju duhovnu skrb o vjernome puku, nego provodi kolonizaciju i izrabljivanje. Naime, napisali ste: "Sva ta nova ustrojstva i preimenovanja župa, naravno uvijek na štetu franjevaca, već desetljećima nemaju za cilj bolju duhovnu skrb o vjernom puku nego običnu kolonizaciju i eksploataciju onih kojima je Božja ljubav ostala još jedina utjeha i nada u ovom okrutnom svijetu." Za početak možda porazgovarajte sa svećenikom na čije sv. Mise rado idete, slaže li se on s time?

Iskreno Vas pozdravljam i zazivam Božji blagoslov na Vas i na Vašu obitelj.

Mostar, 29. svibnja 2012.

Ratko Perić, biskup